U rubrici pod naslovom “Srpska književna laž” kragujevačkih “Koraka”, jednog od poslednjih godina najzanimljivijih ovdašnjih književnih časopisa, objavljuju se izrazito kritički, polemički i agonistički tekstovi o književnom sceni i pojavama na njoj. U novom broju Sofija Živković, mlada pesnikinja i, kako se pokazuje, kritičarka sa stavom, komentariše opšti pad estetskih kriterijuma, posebno u izdanjima objavljenim preko interneta, i posebno u slučaju časopisa “Treći trg”. Dobra zapažanja, dobra realizacija.
Uvek je bilo časopisa kojima sadržaj uređuje poštar; savremeni vidovi komunikacije dopuštaju redakcijama da imaju zaista veliko poštansko sanduče. Isprazniti ga, ne mora da znači premestiti njegov sadržaj iz privatnog u javnu sferu. To važi i za časopise na papiru i one u virtuelnom prostoru. Ne radi se to samo zato što redakcije nemaju korpu za otpatke ili urednici ne znaju čemu služi taster na kome piše “Del”. Iz sto i jednog razloga se danas, kao i juče, objavljuje ono što ni uz najbolju volju ne može da se čita. I objavljivaće se.
Ali još dve stvari. (1) Pad kriterijuma ide ruku pod ruku sa padom kvaliteta ponuđenih tekstova, o čemu mogu da posvedočim iz prve ruke, kao čovek koji čita poeziju u našem najstarijem i još uvek jednom od najboljih časopisa (Letopisu Matice srpske). Jedno povlači drugo. (2) Ako časopisi ne bi objavljivali i lošije tekstove, šta bi onda objavljivali? Koliko bi časopisa opstalo, i koliko bi svezaka godišnje izlazilo? Što da čitam Radojčića, ako mogu da čitam Rilkea, reče jednom prilikom Saša Jerkov, ilustrujući obavezu kritike da se bavi savremenom nacionalnom literaturom. Zapamtio sam tu ilustraciju jer sam u njoj bio upotrebljen. Uglavnom, isto to važi i za časopise.
Mladi (ali i oni ne više mladi) pesnici i kritičari (i pesnikinje i kritičarke) treba da pišu i razmišljaju kao da u književnosti nema laži. A ima je, i pokatkad je nužna. Pristajemo na nju, tolerišemo je i proizvodimo. Ne mislim da je “Treći trg” u tom pogledu neki posebno negativan primer. Idealno bi bilo objavljivati pod pseudonimom, u malim tiražima, samo za upućene. Ili ne objavljivati, slati prijateljima s vremena na vreme nekoliko stihova ili odlomak proze. Književna istina prestaje kada iskoračimo iz književnosti.
Share This