Posts|Comments

Category Archives: Društvo

Ko koliko čita (2)

Zahvaljujući Walkeru, upućujem na rezultate jednog istraživanja tržišta knjiga i čitalačkih navika, koje je naručila Narodna biblioteka Srbije. Rezultati obuhvataju podatke dobijene kvantitativnim istraživanjem tržišta knjiga, knjižara, izdavačkih kuća i biblioteka, kao i jedan segment koji prikazuje nalaze kvalitativnog istraživanja čitalačkih navika Beograđana (koji nije vredan posebne pažnje). Nigde, međutim, u rezultatima istraživanja nema one famozne brojke - da navodno samo 4% mladih čita! Tražimo dalje…

Q&A: Džimi Vels

Magazin za popularizaciju nauke New Scientist objavio je 20. februara odgovore na pitanja čitalaca upućena osnivaču Vikipedije Džimiju Velsu. Članak sa pitanjima i odgovorima usledio je posle objavljivanja intervjua sa Velsom. Intervju je manje-više ostao na nivou već poznatih stvari i očigledno je bio namenjen (i) onom delu publike koji je u manjoj meri upoznat sa Vikipedijom, ali zato u novom članku možemo da pročitamo neke (zanimljivije) Velsove stavove o o daljem razvoju wiki-projekta, i o komunikološkim i tehničkim pitanjima koje taj projekat pokreće.

Ko koliko čita?

Na sajtu B92, jedan prilog sa gotovo senzacionalističkim naslovom, “Četiri odsto mladih čita“. Nažalost, kakav je naslov, takav je i ostatak teksta. Školski primer loše obavljenog novinarskog zadatka. Nedostaje izvor podatka iz naslova, a donete su samo dve izjave - jednog (verovatno srednjoškolskog) profesora i jedne prodavačice (!) koja “objašnjava” ko i zašto kupuje filmove rađene prema književnim delima. Bolje nije ni među komentarima uz članak, ali od posetilaca sajta koji komentarišu i ne očekuje se bog zna šta.

Ali čak i ovako neprofesionalno upakovan, podatak privlači pažnju. Pet-šest posto nepismenih, petina bez škole, a i oni što u školu idu, knjige se nerado hvataju. Čini mi se da je to veći problem ovog društva nego pitanje ko će zasesti u koju ministarsku fotelju.

Šta viri ispod dečerme?

Pod ovim naslovom u novom, petom broju časopisa “Nasleđe” koji objavljuje Filološko-umetnički fakultet iz Kragujevca, Toma Savica i Željko Đurić daju osvrt na “Zbirku zadataka iz srpskog jezika za kvalifikacioni ispit za upis u srednje škole školske 2006/2007. godine”. Osvrt se bavi stručnim aspektima zbirke, ali implicira i kritički stav prema kvalifikacionom ispitu i nastavi jezika i književnosti u srpskim školama.

Pokušaću da što sažetije prikažem glavne nalaze kritike.

Osvrt se najpre bavi vrednosnim pretpostavkama sastavljača zbirke. Zapaža se da, prvo, zbirka “obiluje odlomcima tekstova arhaičnog govora”, ali ne u funkciji ispitivanja poznavanja zastarelih jezičkih oblika, nego znanja iz fonetike i gramatike. Analogno tome, kritičari primećuju da zbirka upadljivo izbegava urbani, a favorizuje ruralni govor. Drugo, zbirka favorizuje patrijarhalne vrednosti. Treće, u neprilične kontekste stavlja imena koja označavaju narode (Ciganin, ciganski).

Analizirajući koncepciju zbirke, kritičari ističu da su u njoj najčešći zadaci oni u kojima se od učenika ne traži druga misaona aktivnost do reprodukcije naučenog. Oni podsećaju na rezultate međunarodnog istraživanja PISA objavljenog 2004, oko kojih se svojevremeno podigao, ali izgleda i bez većeg efekta utišao, glas ovdašnje stručne javnosti. Po nalazima tog istraživanja, kvalitet obrazovanja u Srbiji je na relativno niskom nivou i pruža slabe kompetencije. U ispitivanju pismenosti, đaci iz Srbije su zauzeli jedno od poslednjih mesta od ispitivanih zemalja (treće otpozadi). Savica i Đurić ocenjuju da ni novom zbirkom zadataka (i analogno tome, koncepcijom ispita) školske vlasti nisu učinile ništa da umesto zapamćivanja i reprodukovanja zapamćenog učenici srpskih škola unaprede svoju funkcionalnu pismenost.

Konačno, kritičari ukazuju na to da u zbirci dominiraju zadaci kojima se proveravaju znanja o jeziku, umesto zadaci kojima bi se proverila upotreba jezika. Sličan zaključak se izvodi i iz analize nekoliko primera iz dela zbirke koji obuhvata zadatke iz književnosti: čak i kada je reč o interpretaciji teksta insistira se na pamćenju “tačnih” ili “dopuštenih” odgovora (što u sebi naravno može da sadrži, a ponekad i sadrži, određenu ideološku komponentu).

Autori osvrta u zaključnom delu naglašavaju da se zbirka (i preovlađujući model nastave u našem sistemu, dodajmo) rukovodi predstavom “o učenicima kao pasivnim primaocima propisanih nastavnih sadržaja”. Takav pristup demotiviše one najbolje i najtalentovanije. Kao da se odašilje signal: nabubaj pa zaboravi.

Naučni časopis, sa tiražom od 300 primeraka, teško da će mobilisati iole širu javnost - čak i ako se ograničimo samo na stručnu javnost. A rasprava? Samo akademska. Jer, zadaci su odštampani, zbirka razaslata osmacima koji već uče kako da je nauče. Limit za uspeh je ionako mali: jedan tačan odgovor od 20 zadataka.

P.S. Reči “dečerma”, koja označava jedan deo odeće (samo, koji?!) nema u Matičinom rečniku, nema je, kao zasebne jedinice, ni kod Vuka. Nemam pri ruci rečnik SANU pa ne mogu da proverim. Ali zato sigurno deca znaju.

Petina bez škole

U ovo predizborno vreme verovatno je malo pažnje privukla jedna Tanjugova informacija. Komentarišući jedan vladin dokument usvojen krajem 2006, koji određuje strategiju Vlade za razvoj obrazovanja odraslih, službenica Ministarstva prosvete Mirjana Milanović iznela je, doslovno, sledeće podatke: “Skoro 50 odsto odraslog stanovništva se nalazi na elementarnom obrazovnom nivou ili ispod njega, što znači da oko dva miliona ljudi starijih od 15 godina nema zanimanje, odnosno nije kvalifikovano ni za kakav rad”.

Brojke su alarmantne, iako ne sasvim precizne. Prema rezultatima popisa iz 2002, među osobama starijim od 15 godina, bez osnovne škole je 1.380.000 stanovnika Srbije (21,8%), a samo osnovnu školu ima 1.500.000 stanovnika. Kada se ove dve cifre saberu, dobije se 45,7%, odnosno - blizu tri miliona ljudi! Programi dodatnog i dopunskog obrazovanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije potrebni su ne samo za njih, nego i za dobar deo od onih 2,5 miliona stanovnika sa završenom srednjom školom, čije šanse za zapošljavanje su umanjene što usled ekonomske krize što usled ekonomskog razvoja.

Šta treba da bude naš prioritet? Obrazovanje za razvoj, svakako. Lepa formula. Ali taj razvoj mora da uključi i smanjivanje jaza između kako-tako obrazovanih i neobrazovanih.

Digitalna podela

Zainteresovan za aspekte “upotrebljivosti”, što je jedna od glavnih tema bloga Miloša Krnete, naišao sam na jedan tekst Jakoba Nilsena, koji govori o tri aspekta “digitalne podele”: podela po ekonomskoj snazi, po potencijalu upotrebljivosti i po onome što on naziva, približno, podelom po moći ili sposobnosti. Nilsenov zaključak, posle kratkog razmatranja izvora ovih linija razgraničenja, jeste da je prva podela najlakše rešiva, da postoje mehanizmi da se reši druga (samo nedostaje odluka da se to čini), ali je skeptičan u pogledu trećeg oblika “digitalne podele”.

U ovdašnjim uslovima, gde, prema nalazima Republičkog zavoda za statistiku objavljenim 21. decembra 2006, 26,5 % domaćinstava poseduje računar, a 18,5% internet priključak, ovim trima podelama treba da dodamo još jednu - ne znam kako da je nazovemo, kulturološkom ili socijalnom. Prema istraživanju Zavoda za statistiku, čak 56,8% ispitanika nikada nije koristilo računar, a u poslednja tri meseca to je činilo svega 33,6% ispitanika! Internet nikada nije koristilo 68,4% ispitanika. Za utehu, u apsolutnim brojkama, ona jedna trećina korisnika računara čini gotovo dva miliona stanovnika.

Pomenuto istraživanje obuhvatilo je i stanje u privredi. Procenti su ovde znatno veći nego kada je reč o stanovništvu. Manje od 3% preduzeća ne koristi računare u poslovanju, a 9,8% nema internet vezu.

Mreža u razvoju

U knjizi Mreža u razvoju beogradskog CEPITa nalaze se rezultati istraživanja korisnika i nekorisnika interneta u Srbiji. Pored statističkih podataka koji daju presek korišćenja interneta u Srbiji 2005. (krajem 2006. ove vrednosti su, pretpostvljamo, već drugačije), knjiga sadrži i prikaz stavova korisnika i nekorisnika interneta (a) prema samom internetu i IKT, (b) prema liberalizmu i konzervativizmu kao političkim orijentacijama, i (c) prema informacionom društvu.

Bila bi zanimljiva neka slična istraživanja koja bi obuhvatila posebno studentsku populaciju, kao i stavove onih koji se opredeljuju za dodatno obrazovanje.

Close
E-mail It