Posts|Comments

Author Archives: Saša Radojčić

Wordpress 2.5

Nadogradnja uspela. Za sada primećujem da od plug-inova ne radi Radi i Zemanta. Drugačiji interfejs administrativnog dela. Navikavam se.

wordpress
Creative Commons License photo credit: MatthewCo

Razgovor o knjizi “Ništa i prah”

Tribina Srpskog književnog društva, 18. decembar 2007. Razgovaraju Mihajlo Pantić i Saša Radojčić. Preneto iz “Književnog magazina” 81 (2008), str. 28-30.

MP: Tvoja knjiga Ništa i prah, posvećena čitanju poezije Jovana Sterije Popovića, podseća nas, između ostalog, da je geneza modernog shvatanja poezije u srpskoj kulturi starija od epohe romantizma, u kojoj se, prema ustaljenom mišljenju, formira izrazita pesnička individualnost. Ali, dovoljno je pogledati Steriju i videti da se u njegovim stihovima, uprkos radu normativizma klasicističke epohe koji nekako protivreči pojmu moderne, oslobođene pesničke individualnosti, ipak objavljuje jedan od najosobenijih glasova našeg klasičnog pesništva. Moje prvo pitanje se odnosi upravo na to: šta je sve moderno u Steriji, šta on anticipira?
Jovan Sterija popovićSR: Kada razmišljamo o pitanjima tipa „Sterijine modernosti“, pitanjima koja izričito žele da relativizuju ustaljena – recimo, školska – shvatanja o književnoj periodizaciji, mi zapravo ne postavljamo samo jedno, nego čitav niz pitanja. Ovde, konkretno, pitanja o relativnoj „zakasnelosti“ određenih stilskih perioda u srpskoj književnosti u odnosu na književnosti drugih evropskih nacija, ili pitanja o karakteristikama srpskog klasicizma odnosno romantizma, ili pitanja o odnosu konvencija i normi sa jedne i pesničke individualnosti sa druge strane, ili pitanja o tome šta uopšte treba smatrati modernim… Pretresanje tih pitanja verovatno bi nas odvelo zaključku da se ne mogu povlačiti stroge linije poetičke pripadnosti i poetičkog odvajanja; da nema „čistih“ poetičkih situacija, da nijedan stvarni pesnik nije identičan sa nekim tipičnim likom istorija književnosti.
Tako je i u Sterijinom slučaju. To je pesnik izrazito složenog poetičkog lika. Nema sumnje da se u njegovim stihovima, i pogotovo u njegovom samorazumevanju, mogu pronaći nedvosmisleni elementi ne samo klasicističkog, nego i prosvetiteljskog shvatanja književnosti. I, isto tako, nema sumnje da i njegovi stihovi, pa i implikacije njegovog samorazumevanja, poseduju nešto što, saglasan sam sa tobom, prevazilazi određenja klasicističkog, pa i bilo koja druga usko stilsko-istorijska određenja. Pouzdano se može tvrditi da u genezi Sterijinog pesništva krupnu ulogu igraju njegove prosvetiteljske, čak, didaktičke ambicije, naglašen patriotizam, uverenje u red i sklad koje treba postići u poeziji i u životu – i isto tako se pouzdano može tvrditi da je poezija koju je pisao, u svojim najuspelijim trenucima, prevazilazila njegove ambicije, namere i uverenja, pa čak i najviše vrednosti kojima je bio rukovođen. Sterija je možda najmoderniji upravo u tome, u bolnom osećanju nesklada između ideala i stvarnosti, raskola koji se uselio u samog čoveka.
No, ja bih želeo da ovde unesem nešto dodatnog relativizovanja i da smisao tih pitanja povežem sa našom istorijskom situacijom: šta mi to moderno prepoznajemo u Steriji, čemu je on u našim očima preteča? Koliko su njegova pitanja i bolna mesta još uvek naša? Ili, drugačije: koliko svojih bolnih mesta očekujemo da ćemo lakše preboleti pomoću onoga što smo sposobni i spremni da prepoznamo kod Sterije?

MP: Hajdemo dalje, u istom ključu. Da li je moguće opisati promene srpske poezije upravo na način nekih Sterijinih poetičkih i empirijsko-saznajnih postulata. Konkretno, čini mi se da se moderna srpska poezija, onom svojom tamnijom stranom, opsesivno zagledala u ponor ništavila (apsolut Ništa) koji je prvi smotrio upravo Sterija…

SR: Mislim da si u pravu… Srpska poezija je zaista u značajnoj meri obeležena tom tamnom notom. Malo je kod nas apolonijskih pesnika, malo je nebeskih pesama. Da li je tako zbog delovanja najdubljih slojeva naše tradicije, kojom dominiraju kult žrtve i kult predaka? Ili je antropološka činjenica smrti jednostavno izazov na koji svako pesništvo mora da odgovori? Moderno je, da se delimično vratim prethodnom pitanju, upravo to što se u toj činjenici vide ponor i ništavilo, a ne mogućnost utehe. Sterija se u taj ponor zagledao hrabrije i dublje nego bilo koji njegov savremenik, a ni u celokupnom srpskom pesništvu nema mnogo pesnika koji su uspevali da takav pogled uopšte upute – da ga podnesu, to ne spada u moći kojima vlada smrtni čovek. Sterija je tu srodniji, na primer, jednom Disu, ili Panduroviću, nego svojim savremenicima. Danas se smisao egzistencije skoro standardno poima kao sučeljavanje sa ništavilom; možda smo zaboravili da je postojalo vreme kada to nije bilo tako. Sterija je verovatno prvi srpski pesnik koji je istorijsku i ličnu sudbinu video kao ništa i prah. On nam nije samo preteča, nego i nego s kim delimo osećanje sveta.

MP: Tvoje čitanje Sterije podrazumeva i čitanje čitanja Sterije. Na uvodnim stranicima knjige Ništa i prah, prateći recepciju njegovih stihova, pokazuješ nam kako se, u različitim tipovima razumevanja velikog pesnika, zapravo obrazuje višeslojna, a u ponečemu i protivrečena predstava o njemu. Možeš li napraviti kratku rekapitulaciju, svodeći na suštinu: kako su Steriju videli njegovi savremenici, potom oni koji su došli posle, od romantizma, preko moderne i modernizma, sve do kraja prošlog veka? Najzad, kako ga vidimo mi, šta nam on danas znači, šta nam govori?

SR: Recepcija Sterijinog pesništva bila mi je veoma važna, jer sam preko te recepcije i njenih mena želeo da testiram jednu pretpostavku koja je uglavnom filozofskog karaktera: naime, pretpostavku da se tokom recepcije, odnosno istorije delovanja jednog značajnog književnog dela, ne menjaju samo načini čitanja, nego, u izvesnom smislu, i delo samo. Tu pretpostavku valja precizirati. Ono što se menja nije, razume se, tekst, i najviše što sam u tom smislu mogao da utvrdim, jeste da pojedini interpretatori Sterijinog pesništva nisu bili načisto sa izgledom i nastankom teksta Davorja, Sterijine jedine objavljene zbirke. Nešto drugo se ipak menja. Ono što mi razumevamo kada čitamo Sterijinu poeziju, ili bilo koje značajno književno delo iz prošlosti, nije samo tekst, nego tekst praćen istorijom delovanja. Ona nam određuje šta ćemo uopšte moći da pitamo kada pristupamo jednom delu, pa otuda i to do kojih odgovora ćemo moći da dođemo, i važna je podjednako kao, ili važnija od jezičkih, stilskih i žanrovskih konvencija koje rekonstruišemo tokom interpretacije.
Načini čitanja Davorja daju upečatljiv materijal koji, verujem, govori u prilog ovoj pretpostavci. Skoro pune četiri decenije istorijom delovanja Sterijinog pesništva dominira jedna naglašeno negativna ocena koju je formulisao Jovan Ristić (1855. i 1856), odbacujući Steriju kao poetičkog i političkog konzervativca. Važnu etapu predstavlja izdanje Davorja u redakciji Ljubomira Stojanovića u prvom kolu Srpske književne zadruge (1892), i njegova karakteristika Sterije kao moralističkog i pesimističkog pesnika. Preokret u vrednovanju Sterije dao je tek Jovan Skerlić (1913), koji se u svom kritičkom odnosu prema romantizmu u Steriji mogao da pronađe značajnog saveznika. Odonda, u vrednost Sterijinog pesništva se ne sumnja, a doprinose njegovoj recepciji daju kako pesnici-esejisti (Jovan Hristić, Miodrag Pavlović, Ljubomir Simović), tako i teoretičari i istoričari književnosti (Miron Flašar, Dragiša Živković). U novijoj recepciji Sterijinog pesništva najvažniji događaj predstavlja rekonstrukcija Davorja i hipotetičko priređivanje Druge časti Davorja, za koje imamo da zahvalimo Miodragu Matickom.

MP: Posebno značajan tematsko-analitički kompleks tvoje studije o Steriji čini rasprava o izvorima njegovih ideja, od stoicizma do hrišćanstva, na ovaj ili onaj način posredovanih u stihovima. Premda su neki prethodni istraživači nastojali da izluče iz Sterijinog pesništva dovršen, konsekventan sistem mišljenja, koji se završava krajnje nihilistričkim sudovima, reklo bi se da je rasprava o tome po svojoj prirodi nedovršiva. Može li se o poeziji, ne samo Sterijinoj, ali i njegovoj, bilo šta nedvosmisleno zaključiti?

SR: Odgovor na ovo pitanje je, naravno, negativan. Upravo zato što svako vreme donosi svoje zaključke. Kada je o čitanju Sterije u jednom u osnovi filozofskom ključu reč, imam utisak da nije samo Dragiša Živković hteo da kod Sterije pronađe elemente utehe, povezujući ga sa jednim tako izrazito eshatološkim piscem kao što je Edvard Jang, nego i Jovan Hristić, koji je bio spreman da u Sterijinom „Ništa“ vidi jedno metafizičko, a ne u prvom redu egzistencijalno „Ništa“. Hristić je svoj esej o Sterijinoj poeziji, doduše, pisao kao vrlo mlad čovek, pre svoje tridesete, a za neke ideje čovek naprosto mora postati spreman. Ne mogu da tvrdim da sam dokazao, ali mogu da kažem da sam ponudio ozbiljne razloge, za dve povezane tvrdnje: prvo, poeziju Davorja pisao je čovek koji nije pripadao svetu hrišćanskih predstava, koji nije posedovao veru koja bi ga odvratila od pogleda u ponor egzistencije do čijeg dna nije mogao da dopre. I drugo, ništavilo koje je video u tom ponoru nije bilo samo viđeno (teoretisano), nego i doživljeno Ništa.

MP: Mogao bih da branim stav kako tvoja knjiga do određene mere koriguje i preciznije definiše status Sterije u srpskoj književnosti, ne samo zbog toga što se ti baviš najmanje tumačenom stranom njegovog opusa – poezijom, bez obzira na nekoliko prethodnih, izvanrednih esejističkih radova o tome. Čini mi se da je to nehotičan, kolateralan, ali zbog toga ništa manje značajan učinak tvoje knjige. Osim što imamo jednu celovitu, književno napisanu, naučno argumentovanu, savremenu hermeneutičku studiju o velikom preteči naše moderne poezije, mi istovremeno dopunjavamo predstavu o njegovoj genijalnosti, koja je dala ploda i u drami (što smo najbolje znali), i u prozi (oko čega smo se konačno saglasili) i u poeziji (što smo više podrazumevali nego belodano pokazali). Ne, dakle, Sterija samo kao prosvetiteljski moralist ili klasicist, kako ti govoriš u knjizi Ništa i prah, već i artist, i to u okolnostima kada književni jezik još nije normiran, a književni sistem još nije dovršen. Možemo li govoriti o Steriji kao piscu jedne epohe ili piscu za sve epohe?

SR: Uz dodatak da ga svaka epoha čita na svoj način. Bilo bi zanimljivo istraživati Steriju, njegovu poeziju, prevashodno sa aspekta jezika. Osim nekoliko ranih pokušaja, Sterija piše na jednoj varijanti narodnog jezika, koju mi i danas razumemo bez većih teškoća – meni bar nije ništa teže da čitam Steriju sa svim teretom regionalnih i zastarelih leksičkih elemenata, nego, na primer, narodnu epsku pesmu prepunu turcizama. Duhovni svet Sterijin, osim toga, nije mi dalji nego Vukov ili Njegošev. Možda mi živimo isuviše u jednom, a premalo u drugim likovima svoje tradicije?
Sterija bi mogao da igra ulogu različitih kulturnih likova, od kojih nam neki nedostaju: pesnika-filozofa doduše imamo (Njegoša), imamo i uklete pesnike (u njima bar ne oskudevamo), imamo čak i pesnike građanskog sveta. Ali nam nedostaje, recimo, jedan koji će uz sve to biti ateistički pesimista. Ne ničeanskog tipa, nego i privržen moralnosti. To je Sterija.

MP: Bližeći se kraju, neizbežno lično intonirano pitanje. Kako se ti, kao pesnik, pa potom i filozof po obrazovanju, i, ne u manjoj meri, kao tumač, kritičar i prevodilac, odnosiš prema Steriji? Otkrivaš li neke tačke saglasja? Kako si uopšte došao do Sterije? Ako bi trebalo da ja dam odgovor, najpre bih se, u nepretencioznom poređenju, dotakao obostrane melanholije i, posebno, isto tako jasno uobličene težnje da poezija, na njoj svojstven način, otvori i u sebi uobliči i spekulativnu, saznajnu dimenziju bivstvovanja. Koja je i kakva je tvoja verzija odgovora?

SR: Moj odgovor uključuje dva-tri naša razgovora i jedan tvoj nagovor. Možda i još jedan, za sada bez odziva, a tiče se Laze Kostića. Ko zna? Možda. A ako treba da bude reč o saglasju i ako treba reći nešto lično, vidim je pre svega u obliku strasti, kojoj je izvor manje u emociji a više u refleksiji. U opčinjenosti grčkim duhom i delima tog duha. Verovatno te ne bi začudilo ako kažem da bih voleo da verujem, ali da u osnovi sumnjam u ideje prosvećenosti i estetske ideale sklada, ali sam uprkos sumnji spreman da se za njih založim. Pred ponorom i ništavilom, međutim, sležem ramenima. Od Sterijinog, više mi se sviđa Hristićev odgovor. Onog poznog Hristića.

MP: Najzad, gde si u svojim trenutnim stvaralačkim preokupacijama? Čime se baviš, čemu posvećuješ vreme, šta te privlači, kakva pitanja rešavaš? I kako idu tvoji stihovi?

SR: Ne idu, bojim se da je to pravi odgovor. Nije da ništa nije započeto, tu su fragmenti jednog opsežnijeg rukopisa, koji je zamišljen verovatno preambiciozno, i koji upravo zato ostaje nedovršen. Ali dobro, nikud ne žurimo. Umesto pisanjem pesama, bavim se teoretisanjem o njihovom tumačenju, kao i samim tumačenjem. Dovoljno blizu poeziji, nadam se.

Svetski dan poezije u Novom Sadu

Kao što je najavljeno, u organizaciji Društva književnika Vojvodine, na uglu ulice Braće Ribnikar i Bulevara Oslobođenja, 21. marta u 12 sati održano je javno čitanje poezije. Uz najavljene pesnike (izostala trojica, jedan najvišom silom), puštani su tonski zapisi sa glasovima Vilijema Batlera Jejtsa, Ezre Paunda i Tomasa Stirnsa Eliota. Kako su ti ljudi čitali svoju poeziju! Jejts kao vrač, Paund kao prorok, a Eliot kao najistančaniji esteta.

Društvo književnika Vojvodine je objavilo ovim povodom i seriju razglednica sa rukopisima pesama (po jedna pesma svakog od učesnika programa). Delegacija DKV je, takođe, posetila grob književnika Vojislava Despotova (1950-2000) i položila cveće. Duga je priča, zašto baš Despotov, ali ima smisla: čovek koji je pripadao samo sebi i svom stvaralaštvu.

Kako je sve to izgledalo? Moram da priznam da sam bio skeptičan: ulična vreva tačno u podne, bučan saobraćaj - ali, srećom, zvuci grada nisu prigušili glasove poezije. Istina, seo sam tačno ispred jednog velikog zvučnika, i otuda sve čuo veoma glasno; ali čulo se i iz drugih uglova. Prolaznici su zastajali, začuđeni, zainteresovani, neki i malo postajali, odslušali pesmu-dve (neki i ceo jednočasovni program)… Deljena je “Zlatna greda”, jedini besplatni književni list, nešto se događalo, nešto se menjalo. Makar i na taj jedan sat, makar i samo na taj dan.

WordPress 2.5 RC1

Još samo malo. Kandidata isprobavam u lokalu. Šareniji i bogatiji. Videćemo kako se snalazi sa različitim dodacima i šablonima. Možete ga preuzeti odavde.

Nasleđe ili ruina?

Dva različita pristupa temi (rušenje kuće Veljka Petrovića).

1) Patetika bez razloga.

2) Tuga i sramota.

Evo kako je kuća izgledala. Sada ne izgleda. Ostao samo plac.

Svetski dan poezije

Svetski dan poezijeDruštvo književnika Vojvodine organizovaće na Svetski dan poezije 21. marta, javno čitanje poezije na platou isped kafea The Pub u Novom Sadu, tačno u podne.

Učestvuju (redosledom najavljenim na plakatu organizatora): Pero Zubac, Pal Bender, Milan Nenadić, Ivan Negrišorac, Slavko Almažan, Vesna Korać, Saša Radojčić, Đuro Papharhaji, Mihail Đuga, Nedeljko Terzić, Ileana Ursu Nenadić, Momčilo Bakrač, Milovan Miković, Zoran Đerić i Nikola Strajnić.

Videćemo kako će se pesnička reč suprotstaviti bučnom saobraćaju na jednoj od najprometnijih novosadskih raskrsnica.

Samoregulacija tržišta: izdavaštvo

Zanimljivo:

- Predviđamo da knjige ne moraju da imaju recenzenta, jer je to neka vrsta cenzure - smatra Vehovec i dodaje da je važno da se izdavači izbore da ne plaćaju katalogizaciju publikacije, niti pojedinačne ISBN brojeve, kao što je to običaj svuda u svetu, a kod nas je uvedeno kao veoma neobična praksa.

Reč je o izjavi Romana Vehovca, direktora izdavačke kuće Vega media, takođe i direktora Poslovnog udruženja izdavača i knjižara Vojvodine. Govori se o predlogu novog Zakona o izdavaštvu koji će Poslovno udruženje podneti vladi.

U poplavi loših, piratizovanih, šljampavo priređenih i još šljampavije odštampanih izdanja, puka činjenica da neka knjiga ima CIP i ISBN, počela je da se uzima kao merilo koje knjigu i onoga ko ju je na svet dao, koliko-toliko legitimizuje. Trošak za izdavača nije veliki - par stotina dinara po izdanju. Pretpostavljam da samo po sebi pribavljanje CIPa i ISBNa nije sporno. Postojanje ta dva broja nije garancija da se između korica ne nalazi smeće, ali nepostojanje je skoro sigurni indikator smeća. Izdavačima nije problem da plate katalogizaciju, čak im i dobro dođe da njihova izdanja to imaju, samo traže da to bude besplatno. Ne mogu baš da kažem da razumem. Nije kvaka u parama. Pa u čemu je? U principu? Kojem? Ne bavim se izdavačkim poslom, ne znam kako je ta materija pravno rešena u svetu (znam samo da knjige imaju ta dva broja), pa nemam ni približnu predstavu o tome šta se iza brda valja.

Zato imam predstavu o predlogu da se relativizuje uloga recenzenata. Institucija recenzije je zaista mogla, u nekim drugim vremenima, da bude (i bila je) paravan za cenzuru. Danas i ovde ona to nije. Danas i ovde svako može da objavi šta god mu je volja. Nije ni skupo. Nije problem ni pribaviti recenziju - plaćenu, neplaćenu, ozbiljnu, šarlatansku, popustljivu ili strogu, kratku ili podužu - svejedno. Recenzije su, zapravo, postale besmislene. Ne garantuju nikakav kvalitet. Niti čuvaju izdavačke kuće i njihove urednike od promašaja, niti su putokaz čitaocu, on se povodi drugim razlozima. I - ukoliko se na to mislilo i to htelo - knjigama recenzenti zaista nisu potrebni. Kod ozbiljnih izdavača koji drže do sebe, postoje drugi mehanizmi kontrole kvaliteta, a kod neozbiljnih i onih koji na svet izdaju štampani papir a ne prave knjige, stvar neće spasiti ni recenzija nekog nobelovca.

Ali, možda - uvek ima neko ali i neko možda - ako nisu potrebni, to ne znači da recenzenti nisu poželjni. Naime, nije baš sasvim svejedno ima li ili nema neka knjiga recenziju, makar i u vidu pisanog mišljenja nadležnog urednika, kao što nije svejedno ni ko je potpisao recenziju. Izdavač će sam proceniti da li je to njegovim knjigama potrebno ili nije. Kad u rukama bude imao smeće koje mu se isplati da objavi, izdavač neće ni tražiti recenziju (kao što je mnogi ni sada ne traže, nego samo u impresumu potpišu ime nekog nepostojećeg čoveka). Kad u rukama bude imao potencijalni bestseler, izdavač će možda tražiti recenziju od autora čije ime može dodatno da doprinese prodaji, iz čisto marketinških pobuda. Recenzije će možda tražiti urednici stručnih edicija, ili pojedine izdavačke kuće za izdanja koja se budu štampala parama fondacija ili državnih agencija. Ili će fondacije i agencije za te stvari angažovati sopstvene recenzente, a da ne bi finansirali baš makar šta. Možda će se i država, unutar institucije otkupa za biblioteke, opredeliti da podrži samo recenzirana izdanja - mada je tu dobar filter i stručna komisija koju formira Ministarstvo.

Na kraju, ono u celoj priči najlepše: ne samo da neće više biti sramotnih recenzija u kojima se hvali nešto što ni autorova najbliža rodbina ne može da čita, a razlog tome nije nepismenost rodbine, nego neće više biti ni negativnih recenzija, koje bi autorima takvih dela stajale na putu! Paradoksalno? Pa, ne baš. Izdavaštvo je posao, a vrednovanje se odvija na nekoj drugoj instanci. Izdavaštvo treba, u većini aspekata, prepustiti samoregulaciji. Ne u svim, ali to je već neka druga priča, za neku drugu priliku.

Close
E-mail It