RSS

Uzorno priređen tematski broj časopisa

Nije baš najsvežije, ali je toliko dobro da ne mogu da odolim.

Retko imamo prilike da u ovdašnjoj časopisnoj produkciji naiđemo na tako dobro uređenu svesku kao što je to tematski broj časopisa “Poezija” posvećen Gotfridu Benu. “Poezija” je standardno natprosečan časopis, ali ova sveska je jedna od njenih najboljih svezaka. Časopis je započeo život kao projekat Milutina Petrovića, a poslednjih nekoliko godina kao kourednik deluje Borislav Radović; dva vrhunska pesnika i odlična poznavaoca poezije, dosledna tematska i vrednosna profilisanost, mali ali kvalitetan krug saradnika, posvećenost… To su preduslovi, i nije ih lako ispuniti.

Kad je konkretno reč o broju posvećenom Gotfridu Benu, zasluge pripadaju pre svega Draganu Stojanoviću, koji je napravio izbor Benovih tekstova (pesama, ogleda, pisama), preveo ih i napisao opsežan ogled o Benovim „cvetnim“ pesmama. U realizovanju tematskog broja Poezije učestvovale su, prevođenjem ogleda o Benu iz pera nemačkih pesnika i kritičara, i Aleksandra Kostić i Una Popović. Kao rezultat smo dobili svesku dragocenu pre svega za stručnjake, i to ne samo germaniste, nego i teoretičare i kritičare književnosti – ali i za sve druge čitaoce zainteresovane za pitanje o tome kako izgleda poetički lik jednog od najvažnijih pisaca nemačkog jezika u dvadesetom veku.

Pretpostavljam da je naročiti izazov predstavljalo prevođenje Benovih tekstova, pesama, ogleda i pisama. To posebno važi za esejistički „Landsberški fragment“ iz 1944, Roman fenotipa, relativno taman za tumača i utoliko neugodniji za prevodioca. Sasvim okvirno rečeno, u tom tekstu Ben izlaže svoju teoriju romana, ali i svoju kritiku kulture. Ben nije samo jedan od onih koji tvrde da je premoć Zapada, evropskog, belog čoveka, došla do kraja; on veruje da minulost životnih formi evropske kulture postavlja zadatak da se iznađu nove diskurzivne forme koje će o tome moći da govore. „Roman u sedećem položaju,“ piše u jednom od odlomaka Ben, „Junak koji se malo kreće, njegove akcije su perspektive, tokovi misli njegov element. Prva reč stvara situaciju, imenične veze, rapoloženje, nastavak sledi iz krajeva rečenica, radnja se sastoji u misaonim antitezama.“

Da li je tu zaista reč samo o formi romana? Ili i o duhu Zapada, za koji se sve odvija u „misaonim antitezama“? Jedna od važnijih figura mišljenja koje obznanjuju kraj tog duha, i na koju se Ben često naslanja u svojim tekstovima, jeste Fridrih Niče. Niče, koji je sa druge strane (eto opet jedne antiteze!), po Benu, „suviše često“ prikazivao umetnost kao „poslednji metafizički zadatak evropske rase“. On je time, verovatno želi da sugeriše Ben, u poslednjoj liniji potpadao pod istu onu predstavu koju je čitavo njegovo delo nastojalo da obezvredi: predstavu o primatu apolonskog, umnog, metafizičkog…

Stav o umetnosti kao „poslednjem metafizičkom zadatku“ problematičan je u okviru mišljenja koje, kao sva kritika kulture, pa prema tome i Ničeova, želi da obelodani oproštaj od svih vrednosti. Zbog čega, naime, iskupljujuća uloga ne treba da pripada recimo religiji ili nauci, a može da pripadne umetnosti? „Treba pretpostaviti da u svakom značajnom delu postoje mesta koja samom autoru ostaju nejasna,“ primećuje Ben u vezi sa Ničeovim fragmentom iz Vesele nauke, nešto pre nego što će izneti svoju ocenu o „poslednjem metafizičkom zadatku“. To je valjano hermeneutičko zapažanje; ono se, naravno, može primeniti i na samoga Bena. Tako Jerg Drevs u ogledu „Suprotnost ‘dobronamerno mišljenom’“, naglašava da stav o umetnosti koja preostaje „posle relativizovanja svih vrednosti kao pouzdana vrednost“, postaje „ugaoni kamen“ Benove poetike. Utisak o beskompromisnosti poezije koju je pisao Ben (i što ne smemo brkati sa kompromisima koje je mogao činiti oko sopstvene ličnosti), u skladu je sa tim poetičkim uverenjem.

Samo, to što se umetnost shvata kao poslednje pribežište vrednosti u savremenom svetu, ne znači da umetnost ima obavezu da taj svet ulepšava, ne znači da ono estetsko treba da bude utešni dodatak koji će iskupiti svet ili će ga makar učiniti podnošljivijim. Benovo istrajno bavljenje poezijom, tim „nemilosrdnim poslom“, ni u kom slučaju ne može da se shvati kao opredeljenje za dekorativno. Pesnik i esejist Peter Rimkorf u ogledu „Lirska slika sveta posleratnih Nemaca“ ukazuje na suštinsku razliku između Benove poezije i „esteticizma bez otpora i napetosti“ kao karakteristike pesništva koje je u Nemačkoj nastajalo pedesetih godina prošlog veka. Umesto da se, sa Benom i uz njegovu pomoć, određenije nadoveže na „sopstvenu nacionalnu poeziju velegrada i poeziju svesti“, ovo pesništvo je Benovu ideju da „nikakva stvarnost nije potrebna“ pretumačilo u svojevrsno izbeglištvo iz sveta. Šta, uostalom, znači živeti u postistoriji? Da li je to isto što i nemati istoriju? Ili to znači – odreći se istorije? Na karakter tog „post“ verovatno cilja i sledeći Benov stih: „Razaranja – / ali tamo gde više nema šta da se razori.“ Smisao postistorijskog kod Bena nastoji da rasvetli u svom ogledu i Volf Lepenis; po njemu, „Ben nije ni prorok pesimizma ni pesnik dekadencije, njega karakteriše nihilizam odolevanja, mišljenje u mestu, koje je, međutim, ispunjeno visokom unutarnjom pokretljivošću. Na mesto istorije sada stupaju saznajne forme stanioniranog i onog uvek jednakog, kao što su antropologija i estetika. Postistorija je njihov period procvata, umetnost stvara sebi svet izraza.“

Poslednjem ekspresionisti, pesniku koji je unutrašnju emigraciju umeo da poveže sa pobunom protiv društvenih konvencija, protivniku onoga što se sumarno naziva građanskom kulturom, moralo je biti tesno u posleratnoj Nemačkoj, možda skoro isto koliko i u predratnoj i ratnoj. Tome je sigurno doprinosio i zazor u javnosti prema Benu, uzrokovan njegovim odnosom prema nacionalsocijalizmu. Lako je danas reći, na krilima uverenja o autonomiji estetskog, da vrednost poezije nema ništa sa pesnikovom privatnom ličnošću. Ali to nije uvek lako. Dragan Stojanović je izborom ogleda i fragmenata tekstova o Gotfridu Benu uspeo da pokaže da ovaj za nemačku književnu kritiku, ali i, šire posmatrano, za nemačku kulturu, i posle više od pola veka, koliko je prošlo od njegove smrti, ostaje nerešeno pitanje, mesto o koje se lomi doslednost koncepcija i njihovih zaključaka. Dodajmo, na osnovu odnosa nemačke javnosti prema Benu, mogli bismo, po analogiji, ponešto da zaključimo i o nekim relacijama u savremenoj srpskoj književnosti. I ovde se često zaključuje prema vladajućim i, što je još gore, neknjiževnim merilima.

Ovaj osvrt zaključiću skretanjem pažnje na ogled priređivača tematskog broja “Poezije” Dragana Stojanovića, „Les fleurs Gotfrida Bena“. U njemu je demonstrirano ne samo uzorno poznavanje materije, nego je i pronađen jedan originalan, prilično iznenađujući način pisanja o Benu kao pesniku. Stojanović nam pokazuje da Ben nije samo ekspresionistički pesnik koji se „stideo harmonije“ i koji je sledio Ničea i njegov antimetafizički žar. On je i pesnik pesama o cveću, čiji jezik je uglavnom neobično harmoničan i okrenut slavljenju lepote. Istina, to je lepota distancirana prema svetu i utoliko unapred izgubljena, ali lepota koja u isti mah ukazuje na bolje mogućnosti tog sveta, možda u magnovenju u kojem „bogovi zaustavljaju vagu / za jedan kolebljiv čas.“ Slika Gotfrida Bena kao pesnika lepote koju u svom ogledu skicira Dragan Stojanović, neočekivana je ali moguća. Stanovišta su se menjala, podseća nas Stojanović, stvaralaštvo prolazi kroz „faze“, i pesme su različite. Ali ostaju takve kakve jesu, i ne mogu se opovrgnuti. Uostalom, kada govorimo o tumačenju, uvek je razborito govoriti i o onome što sa sobom donosi tumač. Insistiranje na skladu i lepoti, trenutnoj i zato nedostižnoj, jedan je takav doprinos.

Post a Comment

Your email is never published nor shared. Required fields are marked *

*
*
Close
E-mail It