Kiša pada samo kad je oblačno

Ovo je muzika neba
ovo je muzika neba
ovo je muzika neba
sa kišom koja plače padaju naša nadanja
sa kišom, zlatnom kišom srebrnog ljudskog stradanja,
sa kišom po kojoj šetamo mokrih kosa i vilica
sa kišom, purpurnom kišom kamenih, plavih ulica
sa kišom, beskrajnim morem otrovne ljudske pohlepe
sa kišom, što koči naše prirodno tople pokrete
sa kišom, mokrim vodama, sudbinom naših srastanja
sa kišom, groznom kišom, nema ni snova ni maštanja
sa kišom umiru pajaci, sa kišom rađamo bogove,
sa kišom, prastarom kišom kopamo znojave robove,
sa kišom nismo sami sa kišom nismo ni opasni
sa kišom kišom ljubavi kojoj tek nismo dorasli,
sa kišom iz krova i trave, sa kišom preko bregova,
sa kišom, sa kišom, kišom, kišom gräda i snjegova
sa kišom što ruši kolibe, sa kišom što gradi uvale
sa kišom od naših utvara samo su bure duvale
sa kišom idemo svuda, sa kišom možemo umrijeti
sa kišom što se od neba ne može nikada uzeti.

Volim te zlatna kišo, volim te više od muzike
volim te zlatna kišo, jer voliš moje urlike,
volim te zlatna kišo, ostani sa mnom u beskraju,
volim te zlatna kišo, sa tobom ožiljci prestaju,
volim te zlatna kišo, volim te više od krovova,
volim te zlatna kišo.
Volim te i tačka.

RUKE 2

Da se smiješ u ćošku,
da otvaraš prozore
i gledaš u zgrade
što nadvisuju igrališta
da osjetiš prvu jutarnju zoru
na tvome kamenom osmijehu
od ljutića
od zovinog korijena
od bezbroj klavirskih žica
metronoma vazduha
ne daš mu da van ritma diše.
Leptiri će te oko sedmostrukog
abažura ponavljanja
vijati.
I otjerati te duboko
u onoga
ko te osjeti
desnom nozdrvom svoje savjesti
opipa te vrbama svoje klimave sujete
raščereči pogledom kao listom kedra.

Poručio sam ti nekada davno
da ne brojiš odbrojavanja
da se ne uplićes u plutane boce
da ne zatvoriš zastore na mjehuru razbibrige.

Ostani u znaku kormorana
jer moj riblji život
u tvojoj guši skončava.

Vatro raspirenog žara,
prepeci me
inače sam nejestiv.

RUKE 3

moja šarena kolijevko
uljuljkaj me u melodiji tišine

moj prosti razlomku
riješi me, objasni

moja suva smokvo
usta mi smežuraj

ispiši mi na unutrašnjosti kapaka
adresu na kojoj tvoj san počiva

od dva zla ja uvijek biram gore
ono koje je desno od bola

od dvije istine ja uvijek biram nepreciznu
onu koja miriše na pijesak

kako protraćiti pola života?
nikada te ne sresti.

kako se zamotati u kožu konjsku?
sa tvojim tupim nožem.

na licu tvome pepeo se suši
na očima tvojim ostaju otisci

u svakoj tvojoj pretkomori
kao da umire trava

u svakoj tvojoj riječi
rastem sve veći i veći

križaj me mastilom plavim
crna me boja plaši

krsti me vodom sa česme
svi smo mi pomalo ljudi

zabrani suncu da zamajava
suncokrete, sujetnom suncu

zatvori vjetar u zelenu vazu,
vodeni vjetar

odvoji mi meso od kostiju
ne bunim se, sve dok je svježe

odvoji se od mojih dlanova
znaš da sam ljudska pijavica

moj je vazduh udahnut tvojim plućima

tu gdje stojimo, klizav te pločnik mazi