(Iz zbirke “Ubica zečeva” (Art Print, Banja Luka, 2008.), nagrađene Brankovom nagradom za najbolju prvu pesničku knjigu autora do 29 godina.

Prikaz knjige možete pročitati ovde.)

Dane Komljen

davanje

daj mi blagost
u ovaj nevin čas
dok te dodirujem
dok nas ostavljam

popodnevna suza

mama se vraća sa posla
i u kesi nosi kafu i plazmu
i kaže jeste li ručali
i kaže je li sestra otišla u školu
i kaže, gledajući se u ogledalu, kolika sam
i kaže kako si ono rekao, bićemo debeli i srećni
ležim na krevetu, mumljam:
ja sam samo jedan od tvojih ljudi

djeca ispod zemlje

ovo su riječi za djecu
koja zakopvaju tri jajeta u zemlju
otkopavaju tri jajeta iz zemlje
prije su bili oni koji ruše
kao da niko nikad prije njih
nije rušio
djeca šapuću:
nema ničeg većeg od tu
tu je i onaj dječak sa krugom bijele kose na tjemenu
koji u svoje džepove sipa pijesak:
nisam puno pametan, ni poseban, lijepo mi je kad se pokrijem jorganom,
ponekad ukradem leksilijum od ujaka
moj pradeda je jeo zemlju kad je bio gladan, prsti su mi kratki i dlakavi,
jednom sam razgazio gnijezdo, otkinuo glavu vrapcu
imam mali nož koji se rasklapa,
volim kad djevojčicama poslije škole nosim torbe i pratim ih do kuće
ali onog dana kad zaključaš vrata naše kuće, više mi ništa neće trebati

tvoj čeznutljivi vrisak koji zahtijeva sigurnost
(razglednica iz lisabona)

ova koža će biti stara, ova koža nikada nije bila čista
ležiš i ponavljaš:
nemoguće je ne umrijeti, nemoguće je ne biti slobodan
ležiš mjesecima i ponavljaš
tvoja koma, tvoji možadni udari, glava zaronjena u tanjir s čorbom
tvoje sve, sva nježnost, svaki put kad si udario baku, sva ćutanja
malen kakav jesam, pokušavam da ti ispričam priču
o vrtu promjene i svjetlosti
malen i dok stojim i dok klečim, imam loše srce, ti si mi ga dao
hodam tiho, stopala nježno spuštatam na jedinu stazu u ovom vrtu
spora ruka zamahne kroz mene i oko mene
kao moja ruka u moru, i ostrva i ruski auto
i sendviči u papirnim maramicama, salama i margarin
ruka, spora i temeljna, zamahne, balončići i so, nešto divlje što se širi,
crkvena zvona, fabrike i dim
spora ruka kroz mene, spora ruka kroz tebe
nešto, bez značenja, predivno
nešto, negdje, tamo nikada nećemo biti

17. april, pripreme za krečenje, prekrivam ormare najlonom zaspao na vrhu ormara

svijet nestaje
u trakama
kao da su to tapete koje tata guli sa zida, požutjele od prašine i dima
prljave i od otiska moje šake umazene pekmezom
a kad ti dam svoje ruke
da na njima spavaš dok nestajanje ne prestane
moraš znati:
ovo
ovo je komad mene
nema žrtvovanja
ono što hoću od tebe u zamijenu za ruke koje ti dajem je toliko
da može uništiti i ono ništa koje ostaje iza svijeta koji je nestao
a mogu i reći:
nema žrtvovanja
samo ljubav

ja i matej i adisa
kraj stare hidroelektrane
dvije godine nakon mature

on kaže:
u mom frižideru više nema hrane
izvadio sam žičane pregrade, oprao ih toplom vodom
oprao sam i svo suđe koje sada leži na crvenoj tacni
prekriveno dvjema mokrim krpama
prebrisao podove i povadio grožđice koje su zapale u rupe u parketu
sjedim na ivici stolice u nekada bijeloj majici, iskrzanoj po ivicama
oprao sam ruke sapunom, namazao kremom
sve je čisto i mirno
samo treba da dođeš i odvedeš me daleko odavde
ona kaže:
ponekad mislim da je život ubica zečeva
ponekad mislim da je ubica zečeva ono što mi ne dopušta da vas dodirnem
a negdje na ivici svijeta, gledam oluju kako odlazi ka središtu mora
voda koja pada u vodu, voda koja vrišti, niko ne čuje tu vodu,
to je kao bazen za koji niko ne zna,  kao nešto što sam čitao
kao suze u popodne, kao ubica zečeva
zbog tebe sam pustio bradu, zbog tebe mažem kreon ispod očiju
bolje bi bilo da neko od nas kaže:
nešto nije kao nešto drugo, nije čak ni sada

ova soba nije moja soba (ili bilo čija)

dok ležiš na krevetu, sanjivo i bezbrižno
tiho, na prstima, prolazim pored tebe
isključujem telefon iz struje, gasim televizor
otvaram ormar polako, bez škripe i vadim ćebe
pokrivam te ćebetom, obavijam ti noge ćebetom
dok ti sanjaš, tvoj san je moj san
ja sjedim pored kreveta, gledam te, dišem najtiše
čuvam te
ovo sve je tako loše
tako pogrešno