Dejana Nikolić, Šest pesama
16. jul 2008. | Kategorija: PesmeVaza
To su poslovi koji se rade
pri prvoj jutarnjoj svežini.
Kada se kidaju veze sa noćnim mislima.
Ja podsecam stabljike,
uranjam fitilj u promenjeno ulje,
uspomenu na Vas, draga tetka,
svadbeni dar, kandilo.
Briseida
Srušim se ko kula od peska
kad mi prilaziš, Ahileju.
Uzrujavam se.
Zapisujem u sveske.
Znam da sam roblje.
Moje oči, nesrećne noćne leptirice,
sleću na tvrde tamne usne. Koru.
Potire ih mimikrija.
Izrasta mi grba, kornjačin oklop,
deformišem se u liru.
Dok šećeš pod ruku s Patroklom
ja na grbi svojoj sviram.
Euridika
Čuvam u sećanju dodir tvoje ruke,
krhku ružu, da se ne raspe u fiokama
s najfinijim, bivšim, vešom,
već prošlošću, vašima.
U neprohodnom korenju buja komoda,
već čun.
Krošnjina senka na osvetljenoj travi,
moj rendgenski snimak, podrhtava.
Mislim da sam više umirala
nego bila srećna
kad sam te uhvatila za ruku
kao da je neophodno.
Ofelija
Niko ne zna koliko sam sama.
Klupa na mesečini.
Na jezeru, zelenoj mušemi.
Uključili su mikrofone.
Ne podnosim ovaj ton kad zuji plankton.
Ah mozak, tužna Luna.
Obilazim je korakom, silazim sa uma.
Mušice padaju u moje koncentrične oči
što se razilaze.
Trule čunovi, iščupani crni kljunovi.
Fedra
Prianjam kožom Hipolitu na nož,
stara košuta.
Toliko sam nesrećna da izazivam mržnju.
Moj pruženi životinjski vrat.
Ožiljci od užeta.
Gole grudi pijane žene.
Upaljene sijalice nad ugljem u podrumu.
Nisu to gljive i bube.
Jela sam slatko, pokvarila zube.
Supruga
U bele velove podnevnog stana
ulazim kao u tamu.
Za mnom verno kuče, usisivač.
Trubi da ljubim, stražarim.
Živa sam, žarim se. Bubamara
u kutiji za šibice, rečca da.
Ko sam ja? Čioda, tanka tvoja kost
i meso. Mleveno.
Mastiljava olovčica
kojom Gospod upisuje ti grehe.
Lepo, lepo! Porculan - LEPO! Dejana, zahvaljujem ti na ovoj knjizi. To je najlepsi zenski pogled na svet u nasoj poeziji danas, po mom misljenju i osecanju.I cestitam ti na tome.
Kakav je taj ‘ženski pogled na svet’ za razliku od ‘muškog’? Mislim da su ti termini kobni. Jer šta je onda žena: neko ko ‘drhti’ pred Njegovim prisustvom, neko ko zna da je Njegovo ‘roblje’, neko kome je verno kuče - usisivač, i na kraju ‘mastiljava olovčica kojom Gospod upisuje Njegove grehe’? Sve je ovo naopako. Najblaže rečeno, žena DANAS nije ništa od toga. I ako govorimo o našoj poeziji DANAS onda ne možemo govoriti o ovim pesmama jer one ne postoje u DANAS, one postoje u JUČE. (Naravno, ako se interpretiraju kao ‘ženski pogled na svet’).
Govore o tome da su zene jos uvek bica drugog reda. Ukazuje se na zeninu potcinjenu ulogu.Ona je od strane muskaraca svedena na tog roba kojeg pominjes, obezlicena.I, nazalost, to je vrlo DANAS.Poz!
P.S. Naravno da ima srecnih izuzetaka, ali i oni su to samo uslovno: mocna zena od karijere i dalje odrzava domacinstvo sama, nema podele poslova, ukoliko ne placa kucnu pomocnICU. Ne vidim sta tu ima bolje od JUCE, osim sto ona moze profesionalno da se ostvari ako je radoholicar, uz dvostruko vise odricanja od muskarca. Silovanje sa ubistvom (na kraju) manje se kaznjava (kraca je zatvorska kazna) u Srbiji od obicnog ubistva. O tome treba razmisljati…
A sto se zenskog pogleda tice, on je u velikoj meri upravo ZATVOREN u to musko ogledalo koje ti uocavas u ovim pesmama. Barem se meni tako cini, ako je zena matrijalno i emocionalno ucenjena…Ali o tome mogu reci vise ljudi koji se bave nasiljem u porodici.Posebno su zanimljivi oni u podliji, prikriveni oblici kontrole u ‘normalnim’ porodicama. I dalje si u Srbiji manje bice ako si zensko.
A ja bih itekako vise volela da si ti u pravu. Pa ostaje nam da cekamo to novo doba…
Drago mi je da se slažemo. Ali ipak mislim da moramo mnogo opreznije koristiti termine ili sintagme kao što su ‘ženski pogled na svet’.
Ma šta mi u sebi mislili, uvek je nezgodno kada javno govorimo (to jest, kad govorimo pred ljudima koji nas privatno ne znaju, i ne znaju naše stavove). Recimo konstatovati kao činjenicu da postoje ženski poslovi, i to javno izreći, automatski u sebe uvlači i jednu normativnu crtu. Nekako kad kažeš ‘Postoje ženski poslovi’, a time misliš da određene poslove danas najčešće obavljaju žene, zvuči kao da si rekao da to tako TREBA da bude. (Velika slova koristim u nedostatku kurziva). Ili kad kažeš ‘Ovo je ženski pogled na svet’ kao da si rekla da jedna žena TREBA na taj način da posmatra svet (da bi bila žena). Čini mi se da nas tu jezik zavarava, da nekako u sebi sabija i činjeničku i normativnu komponentu, i ‘to je tako’ i ‘to tako treba da bude’ postaju jedno i nerazlučivo. A to su u stvari različite stvari. I onda se ne vidi da jedna činjenica (recimo da je žena, najčešće, fizički slabije biće od muškarca) nije u nužnoj vezi sa jednim normativom (da žena treba da radi kućne poslove). Zato mi se čini da da bismo došli do tog novog doba svaki put moramo javno reći da ne postoje ‘ženski poslovi’, da ne postoji ‘ženski pogled na svet’, itd. Jer ma šta mi lično mislili o tome, te sintagme će zvučati drukčije, u jednoj još uvek patrijarhalnoj sredini kao što je naša.
Mudra distinkcija. Istina je da se ove formulacije od strane protivnika izvrću i pridaje im se potpuno nakaradan smisao. Ali ne mozemo da žmurimo pred činjenicom da se žene preopterećene porodicnim obavezama upravo tako osecaju: kao mastiljava olovcica. I to je jedno nazalost savim legitimno osećanje, i isto tako nepobitno pripada ženskom osecanju sveta. Pa ako ženski pogled na svet moze činiti jos mnogo toga, osećanje skucenosti u svetu, porobljenosti ako hoćes, zaista je vrlo važan deo ženskog OSEĆANJA sveta. A kako drugačije to da nazovemo?Ako ti imaš neku ideju, samo reci. Ali se uvek na kraju ovakav (kao Dejanin) izliv čiste ženske tuge nazove tako, zar ne?