Ljubav

Napisala je da
nije mogla doći
i da joj je uistinu žao,
te da je plakala cijele noći.
Napisao sam

V-O-L-I -M-T-E

Sedam slova u sedam sms poruka.
A ona da uvijek plače kad ima pms
i da, i ona misli da voli mene.

Mati

Mati. Umjesto, da ode do prodavnice
I kupi rizle  posljednje grame
duhana motala je u decembru.
Pucketanje zadnjeg lista kucnog kalendara
i prigušeni hihot desetogodišnje sestre
nadglasa detonacija 120-ice
u podrumu zgrade Ante Zuanića
na broju 18.
Vrijeme nestade u tebi
a  ne ti u njemu- reče joj, moj otac,
njen muž, preobraćeni antipušač.

Majstor za smrt

Kiša je padala kao kao iz kabla
i mnogo puta do tada jest, ništa novo,
šuteći sam osjećao vrijeme, dok
je pravilno  zagrtao zemlju,
Majstor Za Smrt.
hodža ga požuri
blato, mokro, ne misli prestajat
danas ko u inat može li to malo brže!?
da uradimo  kako Bog zapovijeda hodža.
Čovjek možda ima dva života je li tako?
Jest!
Vidiš,
ali  jednom se  umire.

Besplatni mali oglas do deset riječi

Na ovom  kišnom danu
kišobran
mjenjam
za  sjenu, bilo čiju.

Majstor

Tresla se zemlja.
Radnici poskakaše na ledinu.
Stadoh u okvir štoka vrata kao slika
u ram, zna se da su oni najtvrđi i najčvršći.
Tresla se i tresla, nije bilo moje da se
pravim pametan te i ja sletjeh za njima.
Znam da pričaju meni iza
leđa da sam sačuvao živu glavu
u zadnji tren jer u svoj štok
nisam vjerovao, iako se nije srušio,
koje sam govno pojeo.

Zemljotres

Trgovačkom putniku valjalo se nahodati
velika je bila  nam zemlja,
a tresla se u Skopju 63-će
dok otkupljivah ajvar.
Tresla se u Banja Luci  69-te
osam stepeni po Merkalijevoj
vas duhan te godine  vratih za Mostar.
Osamdesetdruge i šeste tresla se i u Beogradu
u finalima kupa,
kada mi spustiše ruku na rame
i rekoše govor o
ljubavi,
patriotizmu,
hrabrosti i mladosti
tada stade, nema trešnje,
ruka na ramenu
vascijeli svijet drži,
nit se okreće, ništa,
jednostavno stoji,
kao da se uzvišeni, tobejarabi,
ljudi boji.

U intermezzu

Izmaglica zlokobno duši prve
nagovještaje života,
pred njom je neizbježno
izbjeći dodir nesreće.
Bivanje postaje moranje
jer nama što vjerovati želimo
nije ostavljen izbor.
Čini se da je preostalo samo
zadovoljstvo
što svaki trenutak užasa
briše prethodni.

Smrt

Dok budu tekli zadnji dani
kasnog ljeta
komšije će na popodnevoj kahvi
halapljivim pogledima
gledati prema bašči i mom šipku sladuncu,
a ja ću  naizmjenice lagati da
nisu takvi kakvi izgledaju,
da ih je većima polutruhla,
ili da ne valja mješati kafu i slad šipaka, proćera čovjeka.
Njih željno jedem, da mi ne ispane
koje zrno pojedem i dobar  dio gorke kore
ali ipak kap slatke crvene tekućine
pobjegne kroz usne, niz bradu,
e baš poput tačkaste mrlje
soka od šipka na vratu
desila se smrt ocu tvom.

Čuvar konc logora

One su pogan.
Brat mi se vratio iz rata,
čuo sam da je bio stražar
u logoru.
Nikad nije pričao.
Mačke nije volio kao ni ja,
tog podneva  u vreći
uguši pet mačića.
Isti dan njegov vlak sleti
sa pruge.
Bi u trenu mrtav.
Mačke su cijeli dan jaukale,
od žalosti,
od dragosti,
do dan danas ne znam
niti me je briga,
očima ih ne mogu gledati,
ali ih ne bijem
jer pogana je krv mačija.

Kišobran

Kod tinejdžera
devedesetih godina
bili su popularni
mali crni džepni kišobrani.
Isti poput onoga  danas
polomljenog  na cesti.
I gledajući ga sjetih se do
kože mokrih pantala i
Velikog
Crvenog
Kišobrana
koji je više nalikovao na suncobran,
ali bi kako treba štitio od kiše
da ga na pljusku nisam sapinjao
stotinu metara prije
ulaska u školu crnih kišobrana.