Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: Prije godinu dana pokrenuli ste virtuelni časopis za književnost «Knjigomat», www.knjigomat.com. Iako je on jedini trenutno časopis tog tipa koji se radi iz Hrvatske i primarno tiče njene književnosti, to nije i ono što isrpljuje razloge njegovog pokretanja.

Rade Jarak: Da budem iskren, časopis sam pokrenuo skupa s dvoje suradnika, upravo iz razloga jer u Hrvatskoj nisam mogao nigdje objaviti tekst. Stvar nije bila baš tako drastična, ali ne znam kako da je drukčije nazovem. Iako sam dotad bio objavio na desetke, skoro par stotina tekstova, došlo je do zasićenja, raznih estetičkih sukoba itd. Gdje god da sam u jednom periodu pokušao nešto objaviti nailazio sam na prepreke. Praktički, u jednom trenutku sam imao nekoliko tekstova koje nigdje nisam mogao objaviti, ili mi se nije dalo – a već sam iza sebe imao pet, šest knjiga – i shvatio sam da se moram izboriti za neki vlastiti prostor u kojemu neće biti poteškoća i cenzure. Pri tom sam bio sasvim zaboravio da je Internet globalni medij – od drveća nisam vidio šumu – a onda su se počeli javljati ljudi s raznih dijelova kugle: iz Amerike, Nizozemske, BiH, SiCG, čak je bilo ponuda za objavljivanje prevoda s ruskog itd. I tako sam ja ispao globalist, a htio sam samo malo utjecati u vlastitom dvorištu. Mislio sam: pa nisu ti moji tekstovi nikakva revolucija, ništa se neće dogoditi ako ih objavim u vlastitom mediju. Nisam bio građanin Kane da pokrenem novine, nego sam pokrenuo nešto jeftiniju varijantu; ali ispalo je jako dobro, zavoljeli smo taj «Knjigomat» - nas nekoliko.

No da se vratim na Cro-situaciju i malo pojasnim stvari. Nakon velike stagnacije na polju književnosti sredinom devedesetih – premda po mom mišljenju nijedna stagnacija, prava, teška i duboka, na polju umjetnosti nije loša jer nas nekako konsolidira i svima pruža iste šanse – došla je neka vrsta «obnove», ali po mom mišljenju na tankim temeljima. Nekoliko mlađih novinara koji su pisali po medijima, udružilo se i postavilo trend, koji se kasnije nazvao, sretno ili ne: stvarnosnom prozom. Naravno da je to sve bilo slučajno i da ljudi možda to nisu ni mislili izvesti tako, ali ispalo je baš gadno za nas autsajdere, jer su to svi ostali poprimili i svi su se počeli tako ponašati. Činilo se da su nakon godinu ili dvije svi zajedno uspjeli zatrti sve što je sličilo na književnost onako kako smo je mi zamišljali i kako je ja danas vidim. I normalno da je došlo do sukoba, premda sam ih ja uvijek izbjegavao. Primjerice, moj prvi roman «Kiša» objavljen 2001., u vrijeme kad je jedva bio i objavljen ijedan drugi roman od pisaca mlađe generacije, a koji se događa u izmišljenoj južnoameričkoj državi Maragal, kritika jedva da je primijetila (vidim da je sad nešto ‘geografski’ slično objavio V. Žurić). Kod nas, svi su pisali samo kratke priče, a za alegoriju kao da nitko nikada nije čuo. Jedan je kritičar, puno stariji, napisao da ja ne podnosim da se moji likovi zovu Pero ili Đuro – što je zaista tragedija. Na njega se uopće ne ljutim, jer ne možete se ljutiti na nekoga tko ne zna – samo želim ilustrirati stanje duha u to vrijeme. To je bila, dakle, alegorija po uzoru na Gaddin Parapagal – ili na kraju krajeva na Krležinu Blitvu. Pa su onda neki digli nos, kakve to sad ja imam veze s Krležom – a ja kažem da nemam skoro nikakve, ali da je prostor u kojemu su se našli Blitva i Maragal, slučajno podudaran. Kasnije sam objavio još nekoliko knjiga, ali one su sve drukčije, svaka je konceptualno drukčija.

U Cro-književnosti trenutno me najviše smeta što su u njoj odnosi kao u jednom velikom poduzeću. Zapravo imaju dva poduzeća, zovu ih lijevo i desno (HDP i DHK). Međusobno se malo čarkaju, a prema unutra su kao u velikoj firmi, recimo u Pynchonovom «Yoyodineu», u kojemu par menagera rukovodi svima i svatko svakoga zna. Uopće nije loše stajati po strani od svega toga, biti udaljen na sigurnoj distanci. Izvan tih vrtloga ostaju samo rijetki plivači, «rari nantes in gurgite vasto». «Knjigomat» je nadam se kao neka vrsta tajne pošte tog velikog udruženja.

Jovanka Uljarević: I pored nastojanja ljudi koji nijesu iz Hrvatske, a žive u njenom susjedstvu, da prate redovno književna dešavanja u njoj, nezavidna komunikacija, distribucija i parcijalna saradnja pojavljuju se kao neotklonjive prepreke u upoznavanju velikog broja pisaca, među kojima ja pronalazim i Vas, ako izuzmem «Knjigomat». Možete li nam nešto više o svojim knjigama reći?

Rade Jarak: «Kiša» je bio moj prvi objavljeni roman i kako sad vidim stvari, u njemu mi je možda najvažnije bilo postaviti čitav jedan svijet, rekonstruirati i izmisliti tu južnoameričku državu. Izmislio sam njezinu povijest, građanski rat, itd. – a kao glavna fabula poslužila mi je jedna Marquezova priča. Inače, skoro čitavo vrijeme u romanu pada kiša. Kasnije mi je bilo žao što roman nisam nazvao «Banana», jer su godine na koje se roman alegorijski referirao zapravo bile kasne devedesete u Hrvatskoj, koja je tada zaista imala neke osobine banana-države; a neke su se stvari u Marquezovom pismu čudnovato poklapale s našima. Kad sam već kod Marqueza, čuo sam da je često sjedio u Gradskoj kafani u Dubrovniku, u bijelom odijelu, kad je dolazio po tantijeme u Jugoslaviju. Sigurno sam koji put kao dijete prošao pored njega.

«Kiši» je sličan i moj zadnji roman «Duša od krumpira» koji se događa u jednom danu 26. rujna 1949. godine u Dubrovniku, a također rekonstruira čitav jedan svijet. U ovom slučaju stvari su bile još teže, jer je taj svijet zaista postojao, ima puno živih svjedoka iz tog vremena, puno literature. U arhivu sam istraživao «Dubrovački vjesnik» i «Slobodnu Dalmaciju» iz četrdeset i devete i pedesete godine i složio sam jedan kolaž čudnih događaja - od sporta, preko politike, oglasa - koji se svi uklapaju u taj jedini dan. Zemlju tada posjećuje i čuveni Darmolatov, ruski disident obolio od elefantijazisa spolnih organa i drži govor podrške Jugoslaviji na Stradunu, itd. U «Duši od krumpira» želio sam prije svega aludirati na specifične konfiguracije, koje je proizvela dugogodišnja vladavina ka-pe-ju u društvu. Koliko sam u tome uspio, ne znam, ima svakakvih čitanja tog romana. Glavni lik je inače golobradi mladić Mirko koji živi u blagoincestuoznom odnosu sa svojom rođakinjom Petrunjelom.

«Sol» je priča o ljubavi s kraja devedesetih na jadranskoj obali, s blagim fantazmagorijskim elementima i pokušaj traženja jednog pavezeovskog melankoličnog ugođaja. «Krumpir» i «Sol» pisani su u prvom licu, jer me jako zanimao enigmatski odnos među likovima, nisam volio romane u kojima čitatelji znaju što svaki lik misli.

Objavio sam i jednu zbirku kratkih priča, kao i dvije zbirke poezije. U drugoj «Vlak za Bangalore» dijelom sam tematizirao vlastito djetinjstvo i prizore iz vlastitih snova, itd. Nedavno u godišnjaku «Europski glasnik» sam objavio još jedan roman, «Neočekivano Venecija», ali ne želim sad i njega prepričavati da se sve ne izmiješa. Radim i na još nekoliko projekata, od kojih je jedan «Mitarenje» (prilozi za sentimentalni roman o odrastanju) čije sam dijelove objavio u «BalCanis»-u.

Sve romane sam napisao kao obrade tuđih djela. Neka su me tuđa djela na čudan način provocirala, čudno inspirirala, potaknula u meni nekog demona – a to nisu uvijek bila djela koja su mi se previše sviđala – i taj je demon, poškropljen krvlju stvarnog života, kao što bi rekao Murakami, i pojačan još nekim dodacima, otvarao nešto novo u mojim djelima, neku pjenu novog koja se javljala na vrhu, na kresti. Ovo je shema tih djela: Kiša – Marquez (priča: U našem selu nema lopova); Sol – Šoljan (priča: Otok); Strašni – Calvino (priča: Dinosaur) – neobjavljeno, sf; Duša od krumpira – Mihalkov (film: Sprženi suncem); Johnny. K. – Auster (jedna priča iz Njujorške triologije) – neobjavljeno; Neočekivano Venecija – Buzzati (priča: Nešto se dogodilo) itd.

Jovanka Uljarević: Znači li to da pravo razumijevanje Vaših djela iziskuje poznavanje uzora? Da li su pisci novatori ili im je preostalo da budu samo rekonstruktori? Koliko ste za svoju poeziju pronalazili podsticaja u literaturi? «Vlak za Bangalore» ima uporište u unutrašnjem svijetu sjećanja i fantazije, a šta je sa Vašom prvom zbirkom?

Rade Jarak: Pa, za čitanje mojih djela nije potrebno poznavanje uzora, jer ona – nadam se - otvaraju neku novu dimenziju. Naglasak je na «novom» i tako ulaze u novi prostor iskustva. Ovdje sam zapravo više otkrio tajne svoje vlastite kuhinje, a to je da me podudarnosti i koincidencije jako motiviraju u pisanju. Čudim se još uvijek kako je moguće da iz starog nastane novo, to je vrsta misterije, ponavljanja života, re-kreiranja… Jedna je kritičarka napisala da je moj roman «Duša od krumpira» u nekim aspektima anakron, ali ja sam svjesno to uradio (iako mi je možda pobjeglo par sitnica, koje ću ako se sjetim ispraviti u drugom izdanju), nisam izdržao zapravo – ljudi nisu svjesni koliko se kod nekih pisaca stvari ponavljaju, anticipiraju. Ima rečenica kod Krleže, u Blitvi, koje su mogle biti napisane u bilo kojem periodu devedesetih, naročito ovaj šlagvort: «…što je dokaz da se naša država iz dana u dan europejizira sve više.» Ili kod Pynchona, ne možete vjerovati da su neke stvari napisane šezdesetih, tu se spominju kompjutori, priča se o tehno partijima, itd.

Prvo sam bio objavio dvije zbirke poezije u kojima je također bilo ugrađenih tuđih stihova i dijelova tuđih koncepata, bilo je tu malo montaže i drugih stvari. Fascinira me ako doživim nešto u stvarnom životu, nešto što sam prije pročitao, te me podudarnosti magnetski privlače i onda napišem nešto slično, ali to slično uvijek je provocirano nekim novim događajem ili mojom mišlju, tako da je zapravo novi kvalitet, a ne prepisivanje.

U prvoj zbirci poezije, «Demon u pari kupaonice», dijelom sam istraživao stvarnost, dijelom tu stvarnost usmjeravao prema retrospekciji, a dijelom prema magičnom realizmu, dijelom sam pokušavao uhvatiti samo nijanse. U tim sam pjesmama zadržao običan pojednostavljeni jezik. U drugom dijelu te zbirke, otišao sam u totalni izljev suludih metafora, koji je možda nalikovao na beskrajno ubrzani tv-program, pa da iz njega vadite neke kratke slike ili izjave. Ljudi to supostavljanje običnog govornog jezika i suludog jezika košmara nisu baš shvatili premda je vrlo razumljiv jednom psihologu na primjer – jer misle da zbirka ne samo poezije, nego i proze mora biti konceptualno ujednačena. A zašto? Konceptualno ujednačena zbirka proze, napr. nije više zbrika nego je prije roman. Zbrika je sama po sebi zbir različitih stvari. Ali to je neka druga tema.

Dugo sam pratio poeziju u Hrvatskoj, ali u zadnje vrijeme sam skoro sasvim prestao. Godinama sam pisao kritike za «Vijenac» i «Zarez», a onda sam se zasitio. U Hrvatskoj je poezija vrlo razvijena – a to je dobro i nije dobro. Nije dobro zato jer postaje nekakav zatvoreni mikrosvijet, nalik na primjer na svijet mikrobiologa, koji se sastaju jednom ili dvaput godišnje, to se objavi u novinama, među njima se vode žučne i pametne rasprave, ali to netko izvan tog užeg kruga, malo shvaća. Da se netko ozbiljnije probije, nedostaje malo svježine, jer taj djelomično sofisticirani i djelomično divlji krug guši novo. Za mene je proza zapravo vrsta poezije, to želim izraziti, poetizirati vlastite prozne tekstove, dobiti sličan efekt kao u poeziji.

I još, ne znam je li to došlo do Srbije, mislim da je to možda već bilo u Crnoj Gori; ali hrvatsko izdavaštvo opustošilo je takozvano kiosk-izdavaštvo. Ionako ne prevelike naklade pale su za trideset do pedeset posto, pa je sad zarada od knjiga sve manja. Svejedno, nastavljamo dalje, treba iskoristiti ljeto za rad.

Jovanka Uljarević: Veoma ste aktivni u književnosti i pored svih neprijatnosti ne povlačite se, već nove načine djelovanja pronalazite i puteve kojima je moguće hodati a da se sloboda sačuva. Dok po profesiji ste slikar. Vrijedi li zbilja jedna «slika hiljade riječi» ili pisana riječ uprkos toj krilatici nadmašuje sliku?

Rade Jarak: Jedna slika, hiljadu riječi – koliko sam upoznat, to je neka istočnjačka poslovica. Čuo sam za nju ima već dosta i dugo sam razmišljao o tome – jer na neki zaobilazni način obilježava i moj život. U odgovor se svakako upliće i neko dublje pitanje o percepciji svijeta, pa zatim o prirodi pisma i slike. Pitanje je također što se tu podrazumijeva pod «slikom». Jedan poznati psihoanalitičar – koji je volio ćaskati u pariškim kavanama s nadrealistom Batailleom i Picassom - rekao bi najvjerojatnije da uvođenje «riječi» uvodi i određeni simbolički poredak u smisao rečenice. Riječ bi se prema tome mogla kontaminirati nekim značenjem, smislom, ideologijom, mitologijom. A slika bi se mogla promatrati i kao nešto neljudsko, predcivilizacijsko, nekontaminirano ljudskim djelovanjem. Ali tko zna je li to mišljenje francuskog psihijatra točno?

Međutim, na nekoj logičkoj razini, savršeno mi je jasno da je izjava poslovice točna – ali mi je savršeno jasno i da se ta izjava ne može prikazati slikom, nego samo u jeziku. Trebalo bi tisuću slika da se prikaže geometrijska apstraktna progresija smisla te stare istočnjačke poslovice.

Jovanka Uljarević: U razgovorima koje za «Knjigomat» vodite sa hrvatskim teoretičarima jedno od pitanja koje im uporno postavljate je što je to stvarnost, u umjetničkom smislu i uopšte. Ne mogu odoljeti a da Vas isto ne pitam, kao i zbog čega svoje sagovornike izlažete riziku da formulišu nešto što ni najznačajniji filozofiji nijesu uspjeli konačno odgovoriti?

Rade Jarak: Stvarnost je zagonetka, na koju umjetnost pokušava dati odgovor, istražiti je. Umjetnost svakako ima spoznajnu dimenziju, ili se bar mora pokušati približiti spoznaji.

Što se tiče intervjua na Knjigomatu, to je bilo jedno od najčeščih pitanja jer je u Hrvatskoj zadnjih godina haračila stvarnosna proza, a nitko se nije upitao što je stvarnost. Polazilo se «a priori» od toga da se zna što je stvarnost pa da je samo treba objektivno prikazati. Takav je postupak odavno viđen u socrealizmu. To su stare opsesije ljevice. Odmah se moram ograditi da ovim ne ciljam na Jergovića koji je, mislim, skovao taj termin, ali ga je svojim djelima nadmašio. Phillip K. Dick pisac znanstvene fantastike bio je opsjednut falsifikatima stvarnosti, načinima na koje se stvarnost može iskriviti, izvitoperiti. Bio je i paranoičar s izraženim «alter egom», opsjednut fenomenom policije (sažetom u starom pitanju: tko kontrolira kontrolore?) i skoro čitavu karijeru posvetio je lažnim stvarnostima. On je sasvim osvijestio taj problem. Zbilja, tko može zabraniti androidima da sanjaju električne ovce?

Ako umjetnosti oduzmete stvarnost, zagonetku stvarnosti, onda ja nemam o čemu pisati. Na «Knjigomat»-u je bilo zanimljivih odgovora. Ali pitanje o stvarnosti je bilo i test tko je od mojih sugovornika spreman filozofično odgovarati, tko je spreman upustiti se u tako nezgodno pitanje. A opet, oni koji ga izbjegavaju na neki način izgledaju mudriji – ali u suštini nemaju o tome što reći.