Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: Vaša prva zbirka poezije, objavljena 1988. godine, nosi naslov «Biće strašno kad ja porastem». Šta se sve dešavalo od tada i da li je strašno?

Olja Savičević-Ivančević: Nije to neki proročanski naslov, to je naslov jedne pjesmice koju sam napisala kao trinaestogodišnja djevojčica, a koja govori o «osveti» djece odraslima. Kasnije mi puno puta nije bilo drago što je ta knjižica izašla u mojoj četrnaestoj, nakon više dječjih literarnih nagrada, jer sam neko vrijeme bila tretirana kao nekakvo čudo od djeteta, što je zapravo cirkusantski i nema puno veze s književnošću. S druge strane, upoznala sam puno osebujnih ljudi, umjetnika, koje inače, kao dijete iz «maloga mista», vjerojatno ne bih bila srela.

U međuvremenu se dogodio čitav život, još dvije samostalne zbirke poezije, diploma, dijete, neke ljubavi, smrti, rat… Naravno da je strašno! Život je da se smrzneš od straha. I od ljepote.

Jovanka Uljarević: Pravljenje «čuda od djeteta» čim se prepozna neki dar počesto ima negativne posljedice. Sve se završi gdje je i počelo. Koliko je dijete svjesno svijeta u koji ulazi i presije očekivanja? Kako ste se Vi osjećali i kako se to odrazilo na Vaše pisanje?

Olja Savičević-Ivančević: Mene je to zabavljalo, ponekad nerviralo. Danas svojom prvom zbirkom pjesama ne smatram ni prvu ni drugu, već posljednju koja je tiskana ‘99 godine. A i ona je nekako početnička, pomalo stilski neujednačena. No, njena recepcija je bila ozbiljnija. Neke su me kritike, koje više nisu bile samo hvalospjevi, otrijeznile. Natjerale da promišljam vlastito pisanje. Imala sam jednu dužu stanku, u kojoj sam se posvetila djetetu, postdiplomskom studiju književnosti… Kroz to vrijeme sam osvijestila puno toga, prestala sam na primjer odbijati stvarnost kao neukusnu hranu. Naučila uživati u njoj. I ne žurim. Sljedeći rukopis ću objaviti tek kad budem zadovoljna njim, iako već ima dovoljno pjesama za novu zbirku. U međuvremenu objavljujem i poeziju i prozu, pa i eseje, po časopisima za književnost. Dosta pišem, prepuna sam naboja. Ma i kad nisam pisala, bila sam opsjednuta nepisanjem. Zato sam i bila uvjerena da nikad neću prestati. Čudo, koje i nije bilo neko čudo, je nestalo; čuđenje, ono šimićevsko, pjesničko, nad svijetom, je ostalo zauvijek.

Jovanka Uljarević: I to u obliku radoznalosti svojstvene djeci, gdje je svijet uvijek jednaka nepoznanica nam, rekla bih. Nakon pomenute prve zbirke slijede «Vječna djeca», 1993, pa «Žensko pismo», 1999. što nagovještava jedan drugačiji identitet, da bi se 2004. godine pojavili sa dječijom poezijom, a nije Vam strano ni pisanje bajki. Kao da se od djeteta u nama ili djece oko nas ipak ne može pobjeći, ili ne želi.

Olja Savičević-Ivančević: Zapravo su u antologiji ili je možda točnije reći zborniku, splitskih dječjih pjesnika «More vedrine» objavljene moje prastare pjesme. Ipak i dječjoj sam se poeziji vratila proživljavajući vlastito djetinjstvo ponovo kroz svoju kćer. A ta jako voli da joj se čita.

Također imam čitav ciklus novih pjesama o opakoj djeci, ali one su za odrasle. Nemilosrdni svijet djetinjstva (moje je djetinjstvo bilo sretno, ali ga ne idealiziram), u kojem vladaju vrlo stroga i okrutna pravila grupe derana zapravo je pojednostavljen svijet odraslih. Igre su samo preslik međuljudskih odnosa. Ono što je u dječjem svijetu nezlonamjerno ili barem iskreno okrutno, u svijetu odraslih je retardirano, nakazno. Gadne su igre odraslih. I moja bajka govori o tom svijetu, jedinom kojeg znamo i imamo, u kojem je posve prirodno žrtvovati vlastitu djecu nekom fantomu, ideji, predrasudi, neznanju. Zašto bih onda željela pobjeći od djeteta u sebi, sretna sam ako je u meni ostalo još nešto naivno. Nadam se samo da to «dijete u meni» neće odmagliti iz mene, prepasti se nekog mog odraslog straha, neke crne rupe, zle misli, razočaranja i pobjeći zauvijek. Treba uporno tražiti stvari i ljude kojima se možemo diviti kao djeca.

Jovanka Uljarević: Ono što nam omogućava «igru izvan zaborava», kako je prvobitno glasio naslov Vaše knjige «Žensko pismo». Zašto ste od njega odustali?

Olja Savičević-Ivančević: Ta knjiga je dugo nastajala (od moje devetnaeste do dvadesetčetvrte godine), u periodu najvećih promjena, prijelaza, pa i lomova. Naslov «Igra izvan zaborava» opisivao je što je pisanje meni značilo do jednog trenutka. A onda sam, iz osobnih nekakvih razloga (a sve vezano uz tu knjigu izgleda mi preosobno), odlučila narugati se autoironično i sebi i svom pismu. Jer ta knjiga i nije bila drugo do zbirka neadresiranih ljubavnih pisama mlade žene. Gotovo sve pjesme su upućene konkretnim osobama, mojim željnim ili stvarnim ljubavima i ljubavnicima. Puno se tih godina u književnoj teoriji i kritici raspravljalo o tzv. ženskom pismu, a ja sam u jednom momentu shvatila da ukoliko postoji nekakvo žensko pismo (u odnosu na muško) ne bi se trebalo apriori stavljati pod rodni nazivnik. Postoje u književnosti i muškarci koji su pisali i pišu «žensko pismo». Za većinu žena je to dugo bio jedini način govora u poeziji, ali to je sve manje tako. Ne kažem da je to bolje ili gore, ali ja prva više ne pišem na taj način. A ni ti. Valjda dođe trenutak zrelosti kad poeziju odlijepiš od sebe. Čini mi se da tek tad ona nešto suvislo i o tebi može kazati. Prije toga samo kliče ili vapi sirovu emociju. A i ljubav, sve je, samo ne suvisla. Sljedeći korak je demistifikacija poezije: ona nije igra izvan zaborava, ona je uglavnom igra. Al’ probajmo je igrati «profesionalno».

Jovanka Uljarević: U jednoj od Vaših novijih pjesama, «Isuviše dobro poznajem grad», stoji «Ja sam strasna provincijalka». Ne bih da se upuštamo u analize stiha van pjesme, ali me zanima koliko su veći primorski gradovi, kao Rijeka, Dubrovnik, Split u kome živite i ostali, koje ne možemo provincijama nazvati u pravom smislu zbog neuporedivosti načina života određenog otvorenošću i čarima mora sa ostalim gradovima, centri književnih dešavanja u Hrvatskoj.

Olja Savičević-Ivančević: Rijeka je uvijek imala dobre furke, puno je otvorenija prema drukčijem i novom, nije toliko zatvorena u sebe kao što su dalmatinski gradovi. Što se tiče glazbe, umjetnosti, književnosti, nekakve opće društvene klime, stremljenja, da prostiš, Rijeka je zapravo prava alternativa Zagrebu, a ne Split kako se nameće. Split je grad sportaša, lakih nota i šminkera. Zahvaljujući famoznom FAK-u i novinama «Feral Tribune», Split je dao jednu generaciju (po godinama srednju generaciju), književnika, proznih pisaca, koji imaju široku čitateljsku publiku. Iako se radi o imenima koja su među (naj)važnijima u nacionalnim okvirima, sam Split ima nikakav književni život. Ti pisci djeluju iz Splita, ali jedini pravi centar književnih zbivanja u Hrvatskoj je Zagreb. U Splitu se ništa ne događa, da ne spominjem manje dalmatinske gradove. Sve ovisi o nekoj osobnoj inicijativi koja je često vezana i uz to ljetuje li koji od književnika u svom rodnom i ubavom mjestašcu uz more, pa da napravimo pjesničku manifestaciju! Ja bila, pa vidjela! Neki gradovi ne «šljive» puno književnost, moj je jedan od njih. Ali to ne znači da nema ljudi koji čitaju i koji dobro pišu, jedino što mlađi teško dolaze do književnih časopisa i zbirki suvremene poezije, pa ukoliko ne odu studirati u Zagreb, često pišu u duhu prastare poezije ili vrlo brzo prestanu pisati, jer ne znaju kamo dalje s tim. Zato hvala bogu na Internetu koji nam omogućava ikakvu komunikaciju. Za književnost treba stvorit pogodnu klimu. Jedan dobar književni časopis s mladim ljudima, novim idejama, lako bi je stvorio. Al’ nema nikakve inicijative otkako ne djeluje Književni klub mladih. Svatko gleda svoja posla, svoju tastaturicu, nitko se ne pača, a zašto i bi, u Splitu za to nećeš dobit ni pare ni slavu, samo ćeš ispast redikul.

Jovanka Uljarević: Na Internetu nema mnogih značajnih hrvatskih časopisa za književnost koji se pojavljuju u štampanom obliku, ili je njihovo čitanje polovično moguće. Isti slučaj je i sa časopisima iz ostalih zemalja u regionu. Različite virtuelne «mreže» pisaca pojavljuju se kao alternativa postojećem i jedina stvarnost onima koji su prostorno isuviše udaljeni, sve više pridobijajući samodovoljnost u slaboj ili nikakvoj komunikaciji sa fizičkim dešavanjima sličnog tipa. Možemo li pretpostaviti dalji slijed događaja?

Olja Savičević-Ivančević: Činjenica je da se još uvijek relativno mali broj ljudi u Hrvatskoj, a pretpostavljam i kod vas, služi Internetom, tako da nema govora o tome da će virtualna književnost gurnuti u zapećak tiskanu (štampanu) riječ. Osim toga manji je broj književnih formi koje su pogodne za objavljivanje na netu. Mislim da je Internet donekle zaslužan za procvat kratke priče, u Hrvatskoj je jedan od najpopularnijih natječaja za kratku priču upravo internetski «Ekran priče». Pod tim naslovom tiskane su već tri knjige. Ne treba zanemariti ni utjecaj blogova, iako je većina onog što se objavljuje na mreži kao poezija i proza - smeće. Ako je princip da se objavljuje sve, naravno da će biti puno više lošeg nego dobrog, jer je jednostavno lakše biti loš. Neki afirmirani autori imaju svoje web stranice na kojima kreiraju čarobne književne svjetove, objavljuju se i elektroničke knjige, ali toga je za sad jako malo.

Jedini virtualni književni časopis je «Knjigomat», ali postoji nekoliko dobrih web stranica s informacijama iz kulture, kolumnama, stranice nakladnika, pojedinih časopisa (koje se uglavnom sporo obnavljaju, na žalost)… Ima i jedan blog «Knjiški moljac» koji se stvarno trudi pratiti recentna književna zbivanja… Mislim da će kroz neko vrijeme Internet biti u stanju afirmirati pojedince koji će na velika vrata ući u svijet književnosti. Ali knjige će se uvijek listati ručno. Ljepše je, praktičnije. Za sada pojedinci afirmiraju književnost na Internetu.

Najvažnije je da se na mreži ljudi susreću s informacijama, autorima, časopisima koje ne mogu pronaći u knjižarama zbog loše distribucije i ne znam ti čega (najsmješnije mi je kad knjižare ne drže poeziju, jer se ne prodaje - pa kako ćeš stvorit čitatelje/kupce ako im je uskratiš!?). Kad te nešto što si vidio na netu zainteresira, potrudit ćeš se da do toga dođeš. Također, olakšana je komunikacija između autora međusobno, autora i urednika, da ne govorim o nekakvoj međunarodnoj suradnji. Iz potpune izoliranosti i neznanja, pa i anonimnosti, uvjetno rečeno izlaziš u nekoliko minuta, sa samo nekoliko klikova mišem. To je odlično, ali je samo još jedan novi oblik komunikacije, koji neće potpuno zamijeniti stare, samo nadopuniti.

Daljnji slijed događaja je da će se umreženi pisci upoznati na nekoj književnoj večeri, malo popiti i recitirati na stolu, jer im je to u prirodi… Šalim se, ali me trenutno jako zabavlja ta pomisao.

ODLAZAK MALIH ADMIRALA

Naša je ulica tiha al noću
Čujem kako hrče grad
Njegov ravni zvuk u pozadini
I mljaskanje kad se okrene na bok
Večeras odlaze svi admirali s Matejuške
Odriješit će male barke
Potražit će novi svijet
Tiho dok debeli grad spava
Bez pompe sasvim kradom
Kliznut će u tamno more
Zarezati noćni val
Negdje na pučini zabrundat će motori
Vonj nafte i ustajalog mora
Miris koji se ziba u utrobi broda
Vjetar će vratiti u luku
A ujutro
Što ćemo mi bez njih
Zato je moja škrinja uvijek spremna
Na pusti otok ponijela bih
Metaforu

Olja Savičević-Ivančević