Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: Prva asocijacija kada pomislim na Strumicu, mjesto Vašeg rođenja i življenja, meni je Struga i pjesnički susreti koji se održavaju u njoj. Istu asocijaciju imaju i mnogi ljudi koji se uopšte ne bave književnošću, što nesporno govori o značaju samih struških večeri poezije. Da li su one na neki način uticale i na Vaš početak pisanja poezije ili kasnije možda na neodustajanje od tog izbora?

Nikola Madžirov: Mjesto pjesničkog rođenja je teritorijalno neopredjeljivo, vjerovatno kao i pjesma koja nije opredjeljiva brojem karaktera. Nijesam siguran da li pripadam ovom gradu kao izraz neke geografske konstante ili kulturološke varijable. Kad sam bio dječak, po principu semiotičke redukcije, moji roditelji učili su me da izgovorim ime ulice i broj kuće u kojoj živim, kako bih znao šta reći ljudima ukoliko nekad zalutam u utrobi grada. Ime tog grada tada nije bilo važno. Ali prilikom svog prvog putovanja izvan njega naslijedio sam sve lokalne legende i prepričavanja koji su bili duboko vezani uz njegovu prisutnost u atlasima. Prihvatio sam sva nepoznata slova uklesana u kamenju, sve uspiješne i neuspiješne taktike makedonskih imperatora, rimskih legija, sve konture vizantijskih krstova i takse turskih osvajača… Struma je ime djevojke, kćeri zapovjednika tvrđave iznad grada, koja je izdala svog oca radi svoje čiste ljubavi prema neprijateljskom zapovjedniku. Tako je grad dobio svoje ime. Neki kažu zbog izdaje, neki zbog ljubavi. U Strugi sam ove godine sreo Ronija Someka, izvrsnog izraelskog pjesnika, koji je u svojoj pjesmi o Umu Kultumu napisao: «Ona je imala večernji ogrtač, a njen glas zakucavao je čelične eksere u lakat naslonjen na sto u kafani na trgu Struma». Struma je bio naziv broda koji je deportovao Jevreje preko Crnog Mora tokom Drugog svjetskog rata, a danas samo toponim u mapi grada. Još jedna savremena priča na fonu mitske tragedije, dovoljna da obilježi tačku različite zaostavštine preko bliskog i arhetipskog pjesničkog izraza.

Jovanka Uljarević: 1973. godine ste rođeni, a 1999. godine je objavljena Vaša prva knjiga poezije «Zaključani u gradu». Iste godine izašla je iz štampe i druga, «Nekud nikud», i obje su nagrađene. Gledajući iz perspektive mladih pisaca moglo bi se reći da ste se i relativno kasno pojavili u poeziji. Dok, sam način Vašeg pojavljivanja je učinio da moguće zakašnjenje bude odmah prevladano i da načinite korake za koje je obično potrebno i više godina.

Nikola Madžirov: Možda sam na taj način više polusvjesno, nego podsvijesno, pobjegao zamkama intelektualnih manevrisanja, prirodnom antagonizmu prema «ostatku svijeta» ili opštim i apsolutnim istinama, te krenuo prema kreaciji sopstvenog utopijskog svijeta. Uvijek me je fascinirala desakralizacija definisane poetike i standardizovanih pjesničkih motiva. Dolazak novog pjesnika više shvatam kao pad njegove dijademe ili oreola, nego kao generacijsku ili poetičku zamjenu autoriteta. Zato sam se odlučio pisati o uobičajenosti kao rekonstrukciji izbrisanih sjećanja realnosti i sna. Uvijek sam sanjao Valerijev san o poeziji konstruisanoj rukama jednog arhitekte. Zato sam svoj rukopis 1999. godine podijelio u dvije knjige, zbog neke svoje zamišljene arhitektonske skladnosti. To je valjda bio jedini način vidjeti sopstveno lice «uvijek oživljeno izvijesnom intencijom, upućenom drugima», kako bi to napisao Zagajevski. (Predo)sjećanje je taj višeslojni dijalog sa onim o čemu pišete i onog za koga pišete, makar to bio pjesnikov eho.

Jovanka Uljarević: Teorije o slojevitosti umjetničkog djela iz ugla posmatrača, estetičara, zauzimaju značajno mjesto u pokušajima da se stvoreno djelo što podrobnije analizira, da se ono učini pristupačnim uprkos postojećem velu tajne koji ga obavija i da omogući uživljavanje, ako ne i potpuno razumijevanje njegovo. Međutim, sve to ostavlja sam odnos umjetnika i djela, čin nastajanja umjetničkog djela, nedodirljivim. Posjeduje li taj čin neku jasnost, izvjesnost, određene principe koji su racionalni i mogu se navesti? Kakvim ga uopšte smatrati?

Nikola Madžirov: Kandinski je uslovio umjetničko djelo s transformacijom znaka u simbole. Ta koncentracija značenja i kontekstualizacija verbalnog, ortografskog i piktogramskog naslijeđa otvaraju pitanje o višeslojnosti i palimpsestnoj prirodi kreacije. Racionalnost uvijek postoji ukoliko se autor vodi principom inovacije, jer on na taj način aktivira svoj analitički i komparativni duh u odnosu na sve ono što je prije stvoreno uz jednu vremensku i prostorno definisanu estetiku, u okviru jedne nacionalne ili regionalne kulture. Svako racionalno definisanje kreativnog akta i umjetničkog djela je u funkciji njegove «civilizacijske kontrole», navigacione plovidbe utvrđenom rijekom geopolitičkih struja. Pisanje se ne smije pretvoriti u tenderski oglas neke fondacije ili političke elite. S druge strane, mistifikacija tog čina ne označava mistifikaciju autora i njegove samoproglašene demijurške sklonosti. Transcendencija umjetničkog djela krije se u njegovom prenosu, iza prozirnog vela između autora, djela i čitatelja, iza relacije označenog i označitelja. Ukus jabuke nije u jabuci, niti u ustima onog koji jede. Borhes je tako to jednom citirao. Potreban je dodir te dvije stvari. Makar posredstvom vazduha.

Jovanka Uljarević: Po Vašoj prvoj knjizi pjesama «Zaključani u gradu» snimljen je i kratkometražni film u Sofiji pod nazivom «Password». Koliko to pretakanje i smiještanje «stihovnog» u «ekranizovano» prati Vašu «zamisao arhitektonske skladnosti»? Odgovaraju li poeziji jedino stihovi ili je ona tu samo eksplicitnije pretpostavljena?

Nikola Madžirov: Grad je postavljen tako da bi bio idealni proizvod arhitektonske skladnosti, moderni lavirint prostornog prisustva čovječanstva. Pogledajmo naše ekskurzijske fotografije iz albuma - uvijek smo pored neke monumentalne zgrade ili značajnog trga. Šta nas više fascinira: monumentalnost ili mentalnost, vječnost ili čovječnost? Sam čin fotografisanja kaže da smo opsjednuti onim prvim. Režiser tog kratkometražnog filma uspio je mimoići klopku vječnosti i ilustrativnosti i tako vizuelno rekonstruisati stihove. Komplementarnost riječi i slike može se naslutiti još kod prvotne dioptrije naslova - knjiga je «Zaključani u gradu», a film «Password». To je metatekstualni ključ ulaska pomoću riječi u određeni svijet relacija. Jeste da se poezija odvojila od zvuka kada su riječi dobile svoje značenje, ali se na taj način ona dobližila slici, pa čak i onoj pokretnoj. Pomenuo bih samo poeziju Arsenija Tarkovskog preko oživljenog pjesnika u filmu njegovog sina Andreja «Nostalgija», ili Handkeovi dijalozi anđela u «Nebu iznad Berlina», ili stihovi ermenskog monaha i pjesnika Sajat Nova u slikama filmskog remek-djela «Boja nara» Sergeja Parađanova. Film je zvuk, slika, riječ, svijetlost, igra… Sve ono što nam nedostaje prije početka večernjeg sna.

Jovanka Uljarević: Autor ste i knjige haikua «Asfalt, ali nebo» (2003.) Nerijetka su tvrđenja i prilično ubjedljiva njihova potkrijepljenost da haiku kao plod jedne tradicije sa posebnom filozofsko-religijskom usmjerenošću, a kojoj mi ne pripadamo, ne nastaje u pravom smislu u ovom dijelu svijeta. Da li je i koliko, po Vama, premostiva suštinska različitost određenosti čovjeka Istoka i čovjeka Zapada? Zadržava li ona naziv suštinske kada je riječ o umjetnosti? I šta Vas je privuklo haikuu?

Nikola Madžirov: Vjerovatno ujednačena udaljenost i od Zapada i od Istoka, ali pri tom odbiti ulogu Centra. Možda je bolje reći ujednačena bliskost, kako to kaže jedan moj prijatelj - bliskost, ali ne kao neko rastojanje, ne kao fizička dimenzija. Haiku je više intuitivno pražnjenje perceptivne moći akumuliranja prije nego što se kod autora formira neki etički ili estetski sud na postamentu analogije. Sve mora biti pročišćeno i otvoreno, ali pitanje je koliko je to moguće da unutrašnjost sobe ostane čista pored otvorenog prozora. Pisali su i Bašo i Borhes, i Buson i Oktavio Paz, i Isa i Keruak, i Šiki i Kenet Vajt, i Akutagava i Transtromer… Haiku nema svoje strane svijeta. Ono je neodredljivo kao kompas.

Jovanka Uljarević: Ako prihvatimo da su pjesnici oni koji stvarajući u jeziku tvore i sam jezik, čuvaju njegove vrijednosti, među malobrojnima prozvani biti i njegovi branioci, a pri tom uvijek samo hode sve dublje i dublje ponorima neiskazivog da bi kazanost ostvarili, na putu koji se nikada ne završava, koliko bavljenje prevođenjem sa i na različite jezike u svemu tome značaja za pjesnika ima? Uspijeva li poezija izboriti se s različitošću jezika a da se sama u tome ne izgubi?

Nikola Madžirov: Ukoliko prihvatimo klišeiranu sentencu da je jezik živa materija, onda bi on morao umrijeti kako bi mogao izroditi nešto novo. To je hrišćanski ideal žrtvovanja, ali i ideološka ekskluzivnost parole «sloboda ili smrt». Bilo bi fatalistički uskliknuti «sloboda i smrt», jer se tako slavi apsolutistička realizacija slobode duha. Ponekad sloboda dolazi bez nekog posebnog i «smrtonosnog» žrtvovanja, jer ona sama je žrtvovanje. I jezik se mora iznova rađati i ponavljati, jer bi u drugom slučaju nijemost bila idealna forma izražavanja. Ruževič u svojoj pjesmi «Nepoznato pismo» priča kako je Isus pokrio i zanavijek obrisao slova koja je prstom upisivao po površini zemlje kad su mu se približili Matej, Marko, Luka i Jovan. Čak i jedna kristalno čista duša bila je potpuno svjesna sugestivne moći riječi. Poezija je organsko čedo/čudo jezika, a suštinski plod duhovne, mentalne i emocionalne amplitude autora. Ona je postala prenošenjem i zato se taj proces transponiranja pomoću drugih jezikovnih sistema i dalje produžava. Ponekad se jedna tradicionalna narodna pjesma u okviru jednog jezičkog područja može naći i pročitati u više verzija. To nije znak postojanja više jezika, već više pjesama. Vjerujem u kvalitativno multipliciranje pjesme kod svakog prijevoda i prilagođavanju drugom jezičkom sistemu. Ali se to ne može uporediti s nestajanjem, već s metamorfozom značenja. Zadovoljstvo prevođenja je taj isti miris plastelina na našim dlanovima koji je ostao i pored toga što je plastelin već promijenio pet ili šest različitih oblika.

Jovanka Uljarević: Reći za neku poeziju danas da je savremena čini se kao da je mnogo rečeno i pohvalnim se to smatra, a opet samo određenje te savremenosti izostaje u opipavanju opštosti jednako primjenljive na velike pjesnike svih vremena kada ih od vremena u kojem su stvarali ne odvajamo. U čemu se ustvari ogleda ta savremenost poezije danas na koju se tako puno pretenduje? Kakva je savremena poezija?

Nikola Madžirov: «Napolju, s one strane ideje za ono grešno i ono pravo, postoji polje. Tamo ću te sresti». Ti stihovi zvuče strašno savremeno, ali napisani su početkom XIII vijeka od persijskog pjesnika Džel-al-hudin Rumi. Biti «sa-vremen» valjda znači biti «sa vremenom» i to je čisti oblik afirmacije jednog objektivnog mišljenja ili varijabilni imenitelj opšte receptivnosti. Šta onda reći o onim autorima koji su uvijek bili konstante u formulama prolaznosti i vječnosti? Njihovi redovi su uvijek bili «van-vremeni», nikako savremeni. Kavafis nije ni slutio da će jednog dana biti tako savremen pišući o Barbarima. Niti je Pol Verlen pisao da bi se njegovi stihovi našli na zadnjem albumu savremene kompozitorke Patriše Barber. Možda leksički fond, motivi i hronotopi brzo otkrivaju tajnu savremenosti jednog autorskog rukopisa, ali ne i njegovu vanvremenost. Najveći pisci za Kiša bili su oni koji žive ispred svog vremena, koji svojim savršenim sluhom čuju pokrete istorije kao što se može čuti dolazak velikog zemljotresa. Ali kao što su van-zemaljci u našim misaonim projekcijama uvijek bili destruktivci, valjda tako doživljavamo i van-vremenske pisce. Kako inače objasniti naš udžbenički sistem obrazovanja vjeran hronologiji. Bilo bi tužno ukoliko se savremenost svede samo na aktuelnu didaktičku teksturu globalnog hegemonizma. Pinter se još čudi da li je Nobelovu nagradu dobio zbog svog autorskog opusa ili zbog svoje intelektualne angažovanosti. Asimilacija duhovnog integriteta autora počinje sa iznuđenom socio-političkom savremenošću, a konačna hermetizacija je znak njegove kanonizacije u sferi prinudnog čitanja.

Jovanka Uljarević: Generacijski jaz, i kada govorimo o umjetnosti, umije stvoriti i stvara, otvoreno ili prećutno, atmosferu napetosti ili takmičenja koje nekako biva okončano, ali i prilično bolno i neočekivano za jednu ili obje strane. Odnos starijih i mlađih pjesnika da se posmatrati u rasponu od potpunog ignorisanja i nipodaštavanja da plauzibilne saradnje. Kakva atmosfera vlada u Makedoniji sada i da li je tako uvijek bilo?

Nikola Madžirov: Na kardiogramu lakše je ustanoviti bolest, nego tačnu uzrast pacijenta. Kad bi svi autori, čitaoci, kritičari i hroničari imali u svojoj svijesti neki slični identifikator estetske laži, istorija književnosti bila bi sasvim drugačija. Time i generacijski jaz bio bi samo improvizacija statusnog pregrupisavanja. Socijalni Jazz!

Jovanka Uljarević: Pored poezije pišete i kratke priče. Hoćemo li uskoro imati prilike Vašu knjigu priča čitati? Ako se sada osvrnemo na Vašu «zamisao arhitektonske skladnosti» šta dalje da očekujemo?

Nikola Madžirov: Prvo što sam ikad objavio u periodici bile su kratke priče. Bilo je to prije oko sedam godina i ta priča tako se završila. U međuvremenu počeo sam s poezijom, prijevodima, zavolio eseistiku. Sedmogodišnji period iskušenja od svog literarnog rođenja još uvijek traje i osjećam se kao neki dječak oslobođen svih grijehova do sedme godine svog čovječijeg razvoja. A šta onda, čija će biti vina ukoliko ne pronađem snage za svoje prinuđeno prozno disidentstvo? A volim prepričavanje, možda više nego pjesnički recital. Uvijek se može čuti neka nova riječ, cezure su standardno na različitom mjestu, bore na licu pripovjedača uvijek razmještene izvan svake matematičke logike.

KAD NEKO ODLAZI
SVE ŠTO JE STVORENO SE VRAĆA [1]

U zagrljaju iza ugla prepoznaćeš
da neko negde odlazi. Svaki put je tako.
Živimo između dve istine
kao neonka koja se koleba u
praznom hodniku. Moje srce skuplja
sve više ljudi, jer njih više nema.
Tako je uvek. Četvrtinu od budnosti
trošimo na treptanje. Stvari
zaboravljamo još pre nego što ih izgubimo –
svesku za krasnopis, na primer.
Ništa nije novo. Sedište u
autobusu još uvek je toplo.
Poslednje reči se prenose
kao ukošene kofe u uobičajenom letnjem požaru.
Sutra opet će se ponoviti isto –
lice pre no što iščezne sa fotografije
najpre će izgubiti bore. Kad neko odlazi
sve što je stvoreno se vraća.

[1] Stih Jorana Tunstrema.

Nikola Madžirov

(preveo s makedonskog: Duško Novaković)