Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: Tvoju poeziju je izvjesno vrijeme bilo teže pratiti. Objavljivanju knjige pjesama «Čekajući mesara», 2002. godine, gdje si jedini potpisani autor, prijethodilo je nekoliko koautorskih knjiga.

Mehmed Begić: Nikada se nisam uspio snaći u svijetu koji počinje nakon što je pjesma nastala. Ne znam dalje. Na svu sreću imam prijatelje koji me «nose» sa sobom na mnoga od svojih putovanja. Zbog njih sam i objavio to što sam objavio. Prvo se desila knjiga «L Amore Al Primo Binocolo» (Brescia, 1999), sa Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem, Veselinom Gatalom, zatim su uslijedile «Tri puta trideset i tri jednako» (Mostar, 2000), sa Ćišićem i Tomašem i «Film» (Mostar, 2001), sa Lukaszem Szopom.

Po pravilu ne učestvujem u javnim prezentacijama poezije. Ne vjerujem u to i ne znam kako to činiti. I sada, nove pjesme čekaju da budu otkrivene, a ja im u tome mnogo ne pomažem.

Jovanka Uljarević: Nije pravilo da onaj ko piše poeziju treba da je i čita javno. Prećutno ipak kao da se podrazumijeva da on to radi, i on to najčešće radi. Koliko tvoj stav nailazi na razmijevanje kod ostalih pjesnika, urednika časopisa, kritičara, izdavača i posebno onih koji organizuju književne promocije i susrete?

Mehmed Begić: Imam osjećaj da me razumiju, mada nisam siguran, jer mi se često čini da sam sebe ne razumijem. Činjenica je da ako te nema na književnim večerima i promocijama samo sebi mnoga vrata zatvaraš. A što se kritičara, izdavača ili urednika časopisa tiče nisam ja niko toliko bitan, pretpostavljam, da bi ih moje eventualno (ne)nastupanje zainteresovalo.

Jovanka Uljarević: Odsustvo javnih predstavljanja u knjizi «Film» dotaklo je jednu drugu krajnost. Kao autori ste potpisani ti i Lukasz Szopa, ali čitalac ostaje uskraćen za saznanje ko je šta tu napisao. Čak ni onaj ko se upoznao odvojeno sa vašom poezijom ne može sa sigurnošću tvrditi čija je koja pjesma, jer ste posezali i za stilom pisanja onog drugog i još više se skrili.

Mehmed Begić: To se desilo prilično spontano. Putovali smo zajedno u Mađarsku i tamo smo zajedno napisali pjesmu. Par godina kasnije, vraćajući se iz Njemačke, posjetio sam Szopu u Beču gdje je on tada živio. Opet smo zajedno napisali pjesmu. I sve je bilo jasno. Ideja čista kao suza – te dvije zajedno napisane pjesme smjestiti u knjigu sa ostalim pjesmama koje smo već imali. Napraviti cjelinu od materijala koji smo zasebno stvarali, približiti se stilu drugoga, zašto da ne, to smo pokušali sa «Filmom». Ta cjelina je jedino što nam je bilo bitno u tom trenutku, otud samo zajedničko potpisivanje na koricama.

Jovanka Uljarević: Time poručujete i čitaocu da nije autor više važan kada je poezija nastala. Ko je on u stvari ili šta je naspram poezije koju je napisao?

Mehmed Begić: Ja nemam kontrolu nad sopstvenim pisanjem. Nikada to nisam naučio. I kada god sam pokušao stvari se nisu dobro završile. Kao autor sam u nemilosti poezije koja me tek nekada opsjedne. Tada sam, recimo, provodnik emocija određenog trenutka. Trudim se da mislim da sam sasvim nebitan u tom procesu i da sasvim slučajno nekim stvarima dajem krila da odlete kroz prozor moje sobe.

Jovanka Uljarević: Prije par mjeseci se nakon duže pauze pojavio i novi broj časopisa «Kolaps», čiji si jedan od pokretača i uređivača. Kako je on nastao?

Mehmed Begić: Uff… počelo je nekad krajem dvadesetog vijeka. Sasvim slučajno, nekoliko njih koji vole muziku i poeziju, sreli su se u Mostaru. Kako pare nikad nisu problem tako se i «Kolaps» rodio.

Jovanka Uljarević: Ali ne i jedino «Kolaps»?

Mehmed Begić: Rodila su se prijateljstva, ljubavi… i «Alternativni Institut» koji je osim «Kolapsa» radio i mnogo drugih stvari. U jednom trenutku isti ljudi su organizovali muzički festival «Beton», radili na dva časopisa, vodili klub A.I… Ne mogu se više ni sjetiti šta smo sve na sebe preuzeli.

Jovanka Uljarević: A danas?

Mehmed Begić: Alternativni se povukao u šume i planine. Djelujemo partizanski, iznenadnim akcijama u vidu knjiga poezije ili matičnog časopisa koji se pojavljuje kada ga više niko ne očekuje. Nedavno smo koprodukcijski učestvovali u štampanju dva prozna uratka – «Teleportacija ljubavi» S.tre Bronte, zajedno sa SKC Beograd i «Đavo prvo pojede svoju majku» Damir Pilić, zajedno sa Ort, Split, kao i jednom muzičkom – «Play that silence», band Vuneny.

A što se energije tiče, naravno da nije ni približna onoj s početka. Već je svako lagano krenuo na svoju stranu, što je valjda okej.

Jovanka Uljarević: Novi broj «Kolaps»-a uopšte ne odaje takav utisak.

Mehmed Begić: «Kolaps» je uvijek ostavljao svoje utiske, a ne neke naše. Hoću reći, izgleda da smo opet uspjeli biti samo oružje u njegovom stvaranju, unoseći sebe do kraja, ali stvarajući tako opet novi identitet «Kolaps»-a, nezavisan od nas sviju pojedinačno. To što smo svaki na svojoj strani samo nas je usporilo, ali nikako nije uticalo na «Kolaps». San se nastavlja. Mada priznajem, sve ga je teže održati živim.

Mi samo pokušavamo napraviti nešto iskreno i od srca… Sada da li naš rad nalazi svoje mjesto na književnoj sceni, koja je to književna scena, i koje je to mjesto, ne znam… Nisam siguran ni da želim znati. Ukratko, objavljujemo sve što nam se sviđa. I mnogo radimo na redoslijedu. Ne znam da li to čitaoci uopšte primjećuju ali nama je redoslijed u «Kolapsu» iznimno bitan.

Jovanka Uljarević: «Kolaps» je vodič za urbane spavače. Kako bi opisao njegovog potencijalnog čitaoca, a da ne kažeš samo «on je urbani spavač»?

Mehmed Begić: Romantik, ponekad usamljen. Voli dobre filmove i najiskrenije uživa u muzici. Heh, mislim da sam upravo opisao sebe …

Jovanka Uljarević: «Alternativni institut» je u ediciji «Kolaps Special» u tvom prijevodu objavio knjigu izabranih pjesama «Moj život u umjetnosti» Leonarda Cohena. To je bilo prije ili pošto je objavljena njegova poezija u prijevodu Vladislava Bajca u Beogradu i da li je riječ o istoj knjizi? Šta misliš o ovogodišnjem nominovanju Cohena za Nobelovu nagradu?

Mehmed Begić: Vladislav Bajac je Cohena prevodio mnogo, mnogo ranije. Oni su stari prijatelji. Koliko je meni poznato, Bajac je početkom osamdesetih preveo «Snagu Robova» i nešto kasnije napravio fenomenalni izbornik njemu dvadesetak najdražih Cohenovih pjesama – «Šta ja radim ovde». Volim tu knjigu. Jednom davno sam je od prijatelja dobio na poklon. U njoj je i intervju sa Cohenom u Beču iz 1985. godine.

Moj prevod je kompilativni presjek Cohenovog djela kao pjesnika i pjevača od prve knjige poezije do, u tom momentu, posljednjeg albuma – «Ten New Songs».

A što se Nobela tiče, Leonard je, ako mene pitaju, već osvojio sve nagrade.

Jovanka Uljarević: Cohen je dosta uticao i na tvoju poeziju.

Mehmed Begić: Vjerovatno jeste. Definitivno jeste. Kao što su i mnogi drugi. Elvis, Đorđe Balašević, Vlada Divljan, Chet Baker, Nick Cave, Raymond Carver, Tom Waits, Joe Strummer… Ja sam mješavina svega i svačega. Ali Cohen mi je definitivno otvorio oči i pokazao gdje da gledam. Na tom horizontu se pogled zaustavio.

Jovanka Uljarević: Da li je i tvoju poeziju moguće pjevati? Je li to neko pokušao? Da li si pisao i za bendove?

Mehmed Begić: Nažalost to se još uvijek nije ostvarilo. Bilo je nekih malih, definitivno neuspješnih pokušaja. S druge strane, iz Francuske sam dobio pismo od poznanika koji moju pjesmu «Balada» želi malo prilagoditi i otpjevati sa svojim bendom. Naravno da mi se ideja svidjela i da sam je u potpunosti podržao. Ne znam šta je od svega toga na kraju ispalo. Čekam da mi jave.

Jovanka Uljarević: Nazivati muzičare pjesnicima, ne čuje se često ili ne shvata pretjerano ozbiljno. A ne možemo poreći i da među njima postoje prave poete. Odakle potiče ta odbojnost svrstavanja i njih u pjesnike ili prihvatanja da nekada i neki od njih zbilja pišu poeziju i predstavljaju nam je na drugačiji način? Da li su pjesnici tome krivi?

Mehmed Begić: Generalno sam protiv bilo kakvih svrstavanja. Istina je da sam slab na šansonjere, ili kako se Ibrica Jusić na jednom koncertu u Sarajevu nazvao – šanksonjere. To je nešto što cijelim srcem osjećam. A sad, da li će to neko zvati poezijom, i gdje će biti svrstano zaista mi nije bitno. Samo se emocija računa. Tamo ja poeziju nalazim.

Jovanka Uljarević: Koliki uticaj su na tvoju poeziju imali pjesnici nemuzičari? Jesu li te i oni uputili nekud u pisanju?

Mehmed Begić: Na mene utiče sve što mogu osjetiti. Od slike do filma. Preko riječi. Već sam spomenuo Raymonda Carvera. Cohena sam otkrio kao pjesnika, prvo sam čitao njegove knjige poezije, tek kasnije sam čuo kako pjeva. Volim pjesnike Beat generacije, Ferlinghettija i Kerouaca posebno. Tu je i Branko Miljković… Svi oni su me na svoj način oblikovali.

Jovanka Uljarević: Ljubav se pojavljuje kao nezaobilazna tema tvoje poezije. Čekajući mesara u istoimenoj knjizi ko se u stvari čeka? Da li je taj naslov aluzija na «Čekajući Godoa» ili…?

Mehmed Begić: Čeka se ono što će vjerovatno doći, ono što mi očekujemo da će doći. Čekaju se strahovi, čuda i želje. Čeka se mesar da dokrajči pjesmu. Šta u svemu tome traži ljubav, nemam ti pojma.

NE SMIJEM IZGUBITI STRPLJENJE SADA

Ne smijem izgubiti strpljenje.
Kad bi mogla ući na ova vrata.
Držim oči sklopljene
kao da ću tako zaustaviti
blijeđenje slika.
Osjećam se poput riječi koje upravo ispisujem.
Kada bih mogao biti pismo za tebe.
Najbolje ikada napisano.
Samo za tebe.
Možeš li me zamisliti u svojoj sobi?
Go u potpunosti.
Golo tijelo i gola poezija.
Samo za tebe kako oduvijek želim.
Zamisli da si još uvijek tu kada otvorim oči.
Još uvijek tu da me dotakneš.
Da te mogu osjetiti.
Zamisli da smo još uvijek tu kada jutro stigne.

Mehmed Begić