Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: Na konkursu hrvatskih novina za kulturu «Vijenac» i izdavačke kuće AGM za najbolji prozni prvjenac 2005/06. godine nagradu je dobila Olja Savičević-Ivančević, ranije poznata nam po svojoj poeziji, za knjigu priča «Nasmijati psa», a za pjesničku knjigu «Pijavice nad Santa Cruzom» nagrađen je Splićanin po rođenju, Marko Pogačar. Za mnoge je to i prvi susret bio sa ovim autorom (1984.), ali i sa činjenicom da iza njega postoji već pozamašan književni rad. O tome kako se on obreo u red nagrađenih nešto više sam autor nam govori.

Marko Pogačar: Pa, ja sam se potpuno slučajno zatekao u tom natječaju, prije će biti da je on pronašao mene nego ja njega. Neke moje pjesme su u rukopisu kolale među nekolicinom prijatelja, i tako su došle u ruke Krune Lokotara, inače urednika u zagrebačkom AGM–u, koji također uređuje rubriku poezije «Na vrhu jezika» u «Vijencu». On ih je objavio u sklopu pomenutog natječaja, rukopis je pobijedio i rezultat toga je ova zbirka koja se pojavila krajem 2006. Od objavljivanja pobjednika do samog zaključenja knjige je prošlo nekih desetak mjeseci, tako da sam imao dosta vremena da preispišem i sredim neke stare pjesme, a i da napišem dosta novih, što sam i iskoristio. Dobra polovica uvrštenih pjesama nastala je u tom prijelaznom periodu, a od ostalih najstarije datiraju od prije neke tri godine.

Jovanka Uljarević: Tada si i počeo pisati poeziju ili najstarije pjesme iz knjige su iz tog perioda?

Marko Pogačar: Najstarije iz knjige. Poeziju sam počeo pisati negdje u srednjoj školi, puka je sreća što većinu tih ranih pokušaja nisam sačuvao. Kad se sjetim čega je sve tu bilo…

Jovanka Uljarević: Namjerno si ih uništio ili su se one zagubile u tim srednjoškolskim danima? Kakav zauzimaš stav prema svojim «današnjim» pjesmama? Jesu li one pokušaji, uspješni dovoljno da ih se ne bi sam otarasio, ili poezija?

Marko Pogačar: Ma nisam ih, uglavnom, namjerno uništavao, drugačije kanaliziram autodestruktivnost. Pogubile su se kroz ove silne selidbe za vrijeme studentskih dana. Sreća u nesreći je da sam u njima ostajao uglavnom bez papira. A prema recentnim pjesmama nemam nikakav poseban stav, to su samoživi tekstovi koji, pošto su objavljeni, žive neki svoj život, opredmećuju se kroz čitateljevu recepciju i ja nisam ni u mogućnosti niti pozvan da procjenjujem njihovu «poetičnost», a kamo li da, kao nekakav Autor sa velikim A, pokušavam staviti točku na proces proizvodnje značenja koji pjesme kao tekstualni entiteti neizbježno i nezaustavljivo pokreću.

Jovanka Uljarević: Poezija ne trpi autora kao svog javnog povlašćenog tumača? Koja uloga preostaje autoru nakon objavljivanja pjesama ili kakva je njegova pozicija naspram djela? Da li djelo i za autora proizvodi nova značenja koja on može otkriti nakon što je djelo objelodanjeno?

Marko Pogačar: Toliko je autora o tome pisalo, za mene možda najljepše Foucault u jednom kratkom tekstu o koncepciji i statusu autorstva u sinkronijskoj i dijakronijskoj perspektivi, ali i, držimo se samo najzvučnijih imena, Barthes, Eco itd. Da ostanemo na području prakse, zadržat ću se na konstataciji da djelo, ili možda primjerenije, tekst, uvijek generira nova i nova značenja, pa, naravno, i za samog autora. Mnogo puta sam se u to i empirijski uvjerio. Eco je i o tome, gotovo anegdotalno, ali i vrlo precizno pisao u svojim «Bilješkama uz Ime ruže», koje su slijedile nevjerojatan uspjeh njegovog prvog romana. Ponekad je, recimo, i najmanje izmještanje iz izvornog konteksta dovoljno da radikalno utiče na recepciju teksta. Čini mi se da bilo kome tko je probao pisati isto ne treba objašnjavati.

Jovanka Uljarević: Prvi susret sa «Pijavicama nad Santa Cruzom» otkriva, kao što pomenuh, pozamašan književni rad. On se prvo nameće vizuelno, jer je riječ o knjizi od 160 strana. Ideja preambicioznosti bez pokrića, koju bi skeptični čitaoci mogli brzopleto ti pripisati, postaje tek dio njihovog straha ili potrebe da tvoju poeziju obesnaže, jer samo čitanje otkriva ugodnu ravnotežu između kvalitet i kvantiteta, koji na kraju više i nije ono što se primjećuje toliko. Čak i kada se svih 160 strana pročita preovladava utisak da pjesama nije dovoljno. Koliko je s tvoje strane uobličavanje ove knjige bilo diktirano samom tvojom poezijom, a koliko se tu nalazi i potreba da se ponudi javnosti knjiga kakvu i sam želiš da imaš u rukama a koju ne nalaziš jer su pjesnici vidno skloniji objavljivanju daleko manje obimnijih knjiga od tvoje?

Marko Pogačar: Nastajala je, kao što sam rekao, kroz prilično dugi period, u njoj je uknjižena neka vrsta moje pjesničke «prvobitne akumulacije». Zasigurno nosi i snažan pečat prve knjige. Da je sad imam priliku mijenjati, vjerojatno bi prošla i bez nekih pjesama, čini mi se da bi, u konačnici, to bila snažnija knjiga da je selekcija bila malo oštrija. Ali, eto, nekih pjesama mi se jednostavno bilo teško odreći. Drago mi je ako misliš da knjiga funkcionira i ovako, «u punom sastavu», ali mislim da će slijedeća, ako se ne desi da, kao i prva, na svojim plećima bude morala iznijeti razdoblje od nekoliko godina, biti otprilike upola kraća. Riječ je, ipak, o jednom kondenziranom, zgusnutom pismu.

Jovanka Uljarević: Da li se promijenio ritam tvog pisanja, učestalost nastanka pjesama, od objavljivanja knjige? Sada opet imaš jedan ukoričen rukopis u rukama, i svi mi ga imamo, i ti sa ove vremenske distance kritičkije ga posmatraš, mijenjao bi ponešto. Povlači li to i veću opreznost ili odgovornost kod tebe u pisanju novih pjesama ili one, kao i ranije pjesme, ne poznaju tu spolja nametnutu «kočnicu»?

Marko Pogačar: Odgovornost nikad ne prestaje. Ovisi samo koliko si spreman uložiti u startu. Uknjiženje, možda, nameće neki vid odgovornosti prema uredniku, izdavaču, nekom nešto širem korpusu publike i sl., ali to još uvijek ostaje ona izvorna odgovornost prema tekstu, i na njoj se sve prelama. Bitno je ostati dosljedan. Olakotna okolnost je što tu nema smisla govoriti o nekakvom tržištu, koje bi eventualno nametalo neka svoja pravila. Pisanje (i objavljivanje) poezije u tom smislu još funkcionira kao svojevrsni antikapitalistički bastion. Situacija pisanja za mene je još uvijek ista, neopterećena, ali istovremeno svjesna neodrživosti nekakve «tekstualne nevinosti». Nove pjesme morati će ponijeti teret prosudbe.

Jovanka Uljarević: Kao jednu od tvojih bitnih osobina pjesnici koji te znaju ističu iskren pristup drugima, slobodno iznošenje vlastitog mišljenja o njihovom radu i kada je ono negativno, bez obzira koliko su ti drugi već poznati i priznati. Ako te pitam da li si otvoren za komentare drugih o tvojem pisanju, pretpostavljam da ćeš mi odgovoriti potvrdno. Ipak, koliko ti komentari bivaju s tvoje strane prihvaćeni kao konstruktivni i da li se desi da napraviš neki kompromis svjesno dok pišeš, odustaneš od sopstvene zamisli ili je koriguješ primjetno pod uticajem kolega pjesnika ili ljudi koji ne pišu?

Marko Pogačar: Haha, to ti je sigurno Prtenjača rekao. Njemu sam u prvih pet minuta kad smo se upoznali izdeklamirao što mi se sviđa a što ne u njegovim knjigama. Ali u međuvremenu sam ga mnogo bolje upoznao, i kao pjesnika i kao čovjeka, i ugodno se iznenadio u oba slučaja. Upravo on mi, recimo, često komentira pjesme, i te komentare mi je veoma drago čuti, pa i kad su negativni. Drugi glas je uvijek bitan, pogotovo kad dolazi, na neki način, iznutra, iz pozicije nekog tko poznaje određeni korpus tekstova, ali i sam proces proizvodnje teksta kao takav. Kritika «iz vani» je isto uvijek dobrodošla, mišljenje nekog neiskvarenog pisanjem. A sad, koliko ih uvažavam… U svakom slučaju ih cijenim. O konkretnoj situaciji na papiru ovisi hoće li neka pjesma, neki stih, ili neki suvišni atribut «ispasti».

Jovanka Uljarević: Od kraja 2005. uređuješ studentski časopis za književnost «Ka/Os».

Marko Pogačar: «Ka/Os» je u početku funkcionirao kao zbornik književnih radova studenata filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ja sam počeo raditi na njemu nakon drugog broja, kada se koncepcija mijenja u časopisu. Od tada su izašla još tri broja, perioda, istina, nije baš neka, ali tako je to s tim studentskim projektima, sve visi na jednom ili dvojici ljudi. Nadam se samo da se neće potpuno ugasiti kad ova generacija podiplomira. Inače, prošli broj smo, istina, našom greškom ne pretjerano zamijećeno, promovirali i u Beogradu. U tom broju je bio dosta veliki blok nove srpske proze, koji je uredio Srđan Papić. Trudimo se i inače pružiti neku vrstu platforme što većem broju mladih i aktualnih autora sa ovih prostora. Sad pokušavamo polako proširiti distribuciju, nadam se da će se moći nabaviti i na barem jednom mjestu kod vas. Možda uskoro bude dostupno i online izdanje. Ostaje mi još samo pozvati zainteresirane da nam šalju tekstove na e-mail kaos_ktcn@ yahoo.com.

Jovanka Uljarević: Da izvjesne različitosti postoje u književnostima država Ex Yu evidentno je, ipak one nijesu nepremostive. Pomenuo si Prtenjaču kao svog sagovornika u poeziji. Pretpostavljam da ti je on sagovornik i kroz svoju poeziju na neki način. Zanima me koliko van Hrvatske imaš utisak ili potvrdu da tvoja poezija nailazi na otvorenost i mogućnost sagovorništva posmatrano samo iz poezije.

Marko Pogačar: Za razliku od Marunine «dobro zatvorene pjesme», kao entiteta u koji se ne može prodrijeti, kojem se ništa ne može dodati niti oduzeti, poezija je uvijek maksimalno otvorena. Iako je Bahtin kategorički tvrdio suprotno, poetska riječ, pa tako i poezija je, kao i svaka druga izgovorena ili napisana riječ, imanentno usmjerena na dijalog. Ima nešto u onoj Sartreovoj definiciji poetske riječi istovremeno kao riječi i kao stvari, nečeg što istovremeno znači i ima smisao. Kad postavimo pitanje izlaska iz domena malih jezika, javlja se problem prijevoda. No, prijevod uvijek u sebi sadrži dozu rekreacije, ponovnog ispisivanja pjesme. U svemu tome, ona mora naći «drugo lice», odgovor mora stići. Sad, o kvaliteti pjesme same ovisi koliko će tih glasova biti, i kako će biti intonirani. Ne smatram svoju poeziju velikom, velike pjesme komuniciraju nezaustavljivo i preko svih granica, ali neku recepciju mogle bi, tko zna, negdje naći i ove moje. Toliko je nepoznanica.

Jovanka Uljarević: Baviš se i muzikom. Sviraš bubnjeve u post-punk bendu «Death Disco». Od kada postoji bend i kakvi su njegovi planovi? Hoćemo li imati prilike uskoro prisustvovati koncertu van Hrvatske?

Marko Pogačar: Bend postoji neke dvije godine, nedavno je izašao prvi album «Crveni signali» EP za diskografsku kućicu «DirtyOldEmpire Records», manje-više stalno svira okolo, a u planu su i neka nova izdanja. Do sad smo van hrvatske svirali samo po Sloveniji, ali zovu nas u Srbiju, Makedoniju, Bosnu itd, pa ćemo se, nadam se, uskoro tim pozivima i odazvati. Svi imamo sto drugih zanimacija i obaveza, pa ne ide sve baš idealnom brzinom, ali eto, šta je tu je. Kako to zvuči možete provjeriti i online na web adresi www.myspace.com/deathdiscohrvatska.

Jovanka Uljarević: Sviranje bubnjeva i pisanje poezije da li su dva lica istog, zajedno tek čine cjelinu ili ih potpuno odvojeno doživljavaš?

Marko Pogačar: Usprkos svim paralelama koje bi se dale povući, doživljavam ih kao potpuno odvojene stvari. Iako, ne može čovjek tek tako od ritma pobjeći… Pišem dobar dio tekstova za bend, pa eto, to je nešto bliža konvergencija.
Hvala ti na pitanjima i puno pozdrava.

400 kilometara od vode

Promatraš me skrivena u sigurnosti jutra
ili rano uvečer, sve dok
glas za tobom ne postane potjera.
ionako uglavnom
ponavljam iste greške
neovisno o dobu dana.
uprkos tome,
rijetko odustaješ.
ponekad nehotice, uglavnom to bude uvečer,
obrneš leće svog sovjetskog dalekozora
pa me vidiš manjeg nego što jesam, kao
izgubljenog u ruskom prostranstvu.
to mi omogućuje da na trenutak
ugledam na drugom kraju
tvoje oko veće no što je potrebno, neugodno veliko
tvoje oko,
koje mi kaže da je potrebno nestati.
zakrivljenost zemlje
pruža svjetlu mnogo strategija za uzmak.
mi zasad imamo jednu.
kao prozor kad
zatvaram pogled na tvoju kupaonicu.
bilo gdje da te povedem
postoji potencijal za šutnju,
plankton polako preuzima palubu.
vodim te negdje gdje
evidencija mojih pogrešaka ispisana
tvojim surovim rukopisom
može postati izjava ljubavi,
obećanje utisnuto u sapun na prevaru poput ključa
svih prostora koje smo napustili.

«Pijavice nad Santa Cruzom»
Marko Pogačar