Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: 35. «Ratkovićeve večeri poezije» u Bijelom Polju održane od 10. do 12. septembra 2005. godine pored značajnih pjesničkih imena sa ex-yu prostora za svog posebnog gosta su imele i Vas, poljskog pjesnika. Kao učesnik i ogranizator različitih književnih manifestacija u Poljskoj, Njemačkoj, Hrvatskoj, BiH… kako ocijenjujete susrete u Bijelom Polju?

Lukasz Szopa: Zdravo Jovanka, predložio bih da ipak pređemo – kao do sada «van intervjua» – na «ti», okej? Dakle, festival u Bijelom Polju… Meni je kao prvo bilo jako drago pa i bitno uopšte doći u Crnu Goru, jer nikad tu nisam prije bio, i da uživo vidim «kako to izgleda», kako zvuči vaš jezik, kako izgledaju planine, je li to zaista država sastavljena od dva plemena… A sami Dani Ratkovića (za kojeg priznam prije nisam ništa čuo, a i u toku festivala nije ni jedna osoba spomenula tko je to!)… Najbitnije, lijepo je bilo sresti par prijatelja-pjesnika, neke koje sam i do sada poznavao (čak i prevodio) samo «virtualno», kao Igor Isakovski ili Ana Ristović. Bitna je takva «živa komunikacija», to je možda najbitnija stvar takvih festivala i susreta, da «backstage» se ZAISTA nešto bitno za književnost ipak desi: jača komunikacija, LIČNI kontakti pa i povjerenje, ideje za suradnju, možda čak i pjesmice. Jer sam festival je bio veseo mix modernog, «multi-kulti» festivala, kao i, s druge strane, festivala «sa prasinom», malo socijalističkog/socrealnog, mislim na veliku dvoranu, gradonačelnika, zastave, društva književnika, pa na kraju «hrpu» od 150 pjesnika – to poslednje je malo izgledalo kao da se hoće dokazati da kvantitet pjesnika stvara kvalitet književnosti… Ipak, zahvalan sam za učešće, i – jer pitaš za poređenje sa drugim zemljama – bio je to «veći» festival, i kada se publika ima u vidu. Ovdje u Njemačkoj ima uglavnom malih, «kameralnih» festivala, u Berlinu, što je isto lijepo, to je vrsta «clubbing književnosti». Dok su u Poljskoj to uglavnom lijepi pijanski susreti, ili u lijepim gradovima, ili negdje usred lijepe šume.

Jovanka Uljarević: Tvoja posjeta Crnoj Gori nije bila i tvoj prvi susret sa Balkanom. Odrastao si u Poljskoj, poslednjih godina živiš u Berlinu. Kada i kako se desio uopšte Balkan, pa i postao prostor kojem se vraćaš?

Lukasz Szopa: Desila mi se prvo Bosna, tek onda čitav Balkan. A desila se na dosta jednostavan i skoro patetičan način: Davne `95, kad sam živio i studirao u Beču, bio sam zaljubljen u jednu djevojku, Sašu, koja je – kako se ispostavilo – iz Sarajeva. I preko nje, zbog nje, iako nije imala pojma o tome, odlučio sam da hoću otići u BiH, u Sarajevo. Ne samo da upoznam njezinu sredinu, nego i zato što sam u ono vrijeme bio lično u jako negativnoj fazi, mislim – u smatranju svijeta, života - pa mi je bilo kao: Sad ću otići tamo, u Sarajevo pod opsadom, i ili ću tamo skontati šta je život, zašto ima smisla živjeti, ili će me pogoditi neki metak ili granata. A «ratna situacija» u vrijeme moje odluke odlaska u Sarajevo je bila sve nego daytonska, Mladić je zauzeo Srebrenicu pa Žepu, pa je izgledalo da možda će i uskoro Sarajevo… Patetično, ali, preko svega toga, imao sam sreću: Prije nego što sam došao u Sarajevo krajem januara (izveo sam to tako što su me zvanično pozvali na festival Sarajevska Zima `96) desio se ipak Dayton… I druga sreća je bila, da je ta posjeta Sarajevu zaista promjenila moj život, moje stavove, mene. Sarajevo mi je dao humor, opuštenost, vedrost. Možda zato što to jeste okej grad, a možda i jer sam došao u najbolje vrijeme, prve sedmice nakon Daytona, kad su svi bili opušteni, sretni, i imali nadu «da će sad sve biti bolje». Ah, da. Što se tiče one zaljubljenosti, prešla je sa Saše na čitavu Bosnu (i nekoliko bosanskih žena). Tako sam nakon te prve posjete dolazio još par puta, sve dok nisam imao ideju – opet taj moj užasan patetičan idealizam! – da preko književnosti, preko književnog časopisa, medija, malo pomažem da se ta zemlja vrati «u normalu». Tako se desio časopis «Album» koji sam osnovao sa Rankom Milanovićem, onda još «Killerom», preselio sam se u Mostar, Alternativni institut i «Kolaps» su se desili, i tako dalje. I, vjeruj mi, ne poznajem nijednog stranca, koji je živio (ali pravo živio!!!) u Sarajevu i/ili Mostaru bar godinu dana, pa da sad može da se ne vraća redovno Balkanu!

Jovanka Uljarević: Svoje književno djelovanje si u stvari započeo u Bosni. Koliko ti je iskustvo odatle pomoglo da nastaviš ili na drugačiji način se počneš uključivati u književni život drugih država, pa i rodne Poljske?

Lukasz Szopa: Nisam. Prozom i pjesmama debitirao sam 1995. godine u Poljskoj, a u Austriji sam čak od 1994. godine izdavao književni underground-zin «Szescsetszescdziesiatszesc», koji je stigao do preko 20 izdanja. Ali, dijelom si i u pravu, jer u Bosni, pogotovo kad shvatimo «književno djelovanje» kao izdavaštvo, prevode, promovisanje, a ne samo pisanje, počeo sam raditi «ne-amaterski». To su bili časopisi i projekti za čitavu državu ili čak i više, s druge strane – nije to baš velika, ako je uopšte, država (bila). U stvari što se pokretanja časopisa tiče, tu sam donio neko iskustvo iz Austrije, jer i izdavanje «Album»-a ili «Kolaps»-a su bili underground-djelovanja.

Nakon mog odlaska sa Balkana nisam se više uključivao (skoro) u književne događaje ili produkcije, bilo u Poljskoj, bilo u Njemackoj gdje sada živim. Iskustvo iz Bosne dalo mi je dvije stvari: radikalnije viđenje jezika, da jezik NIJE vlasništvo «države», «naroda», «lingvista-profesora» itd., nego da je MOJ, čak uvijek kažem da je «moj bosanski – MOJ jezik, MOJ bosanski» (isto srpski, hrvatski, itd.), da je to moj medij za izražavanje, eksperimentisanje, kao i naravno koliko možeš jezikom utjecati mogućnost za to. Druga stvar, možda još bitnija, jeste utjecaj na perspektivu pisca, pjesnika. Nisam ja poljski pjesnik. Nisam balkanski, bosanski. Nisam njemački. Koristim jezike, neke više, neke manje, neke bolje, neke gore. Isto, znam, da nisam dio neke književne grupe, zajednice. Neki kažu da sam mojim boravkom i aktivnošću u BiH i na Balkanu postao najviše «balkanski pisac», koji – tako ispada – piše uglavnom na poljskom. I to je okej. JER ne pripadam nikakvim «krugovima» ili «formacijama» ili «generacijama», mogu utjecati mojim tekstovima i prezentacijama, prevodima, na književnu publiku u Poljskoj, u Njemačkoj, ne kao «poznat lik iz establishmenta», nego kao «crni konj», «joker», «vanzemaljac», koji iznenada se pojavljuje i «udara» jakim temama, jakim autorima. Eeee, raspričah se!…

Jovanka Uljarević: Nijesu li i «balkanski pisci» već nekakav krug, odrednica koja se prilijepljuje autorima bez mnogo pitanja? Koliko je pisac, po tvom mišljenju, u mogućnosti biti samo svoj u smislu da imenom i prezimenom sam hoda unaprijed, a ne da zajedno s njim ili ispred njega ide njegovo teritorijalno, vjersko, pa i nacionalno određenje?

Lukasz Szopa: Pisac je uvijek u mogućnosti da u slici drugih egzistira prvo on(a) kao pojedinac, pa tek onda kroz sve grupne naljepnice. To je uglavnom odluka pisca, bez obzira koliko često se čuje da «ne mogu ja ništa da me tako vide». Ali isto tako kako stvaraš književni opus i njegov imidž, stvaraš i imidž samog sebe. Dakle, ako radiš na tome, onda s vremenom nećeš biti shvaćen kao dio neke grupe, regije, čak i nekog jezika, nego kao ti i samo ti, u mom slučaju kao «Lukasz Szopa» i ništa više. A stvaranje tog lika ide uglavnom preko tekstova (iako su ponekad autoprezentacije i intervjui isto bitni…). Na primjer, koliko je zaista na osnovu tekstova William Carlos Williams Amerikanac? U malom dijelu. Koliko si ti crnogorska pjesnkinja? (Oprosti, ali) Teško da nađem nešto «baš crnogorsko» u tvojim pjesmama.

S druge strane, često pisci i pjesnici koriste «nacionalne», «etno», «religijske» (rijetko vjerske – da ne zaboravimo razliku!) ili druge grupne teme i simbole, ali i poželjne identifikacije kao «pijanci», «bohemi», «umjetnici», «nomadi», «erotomani», «ljevičari/desničari», «angažirani u/za/protiv …». Za mene je to jako rijetko iskrena ko-identifikacija. U 90% slučajeva je to jeftino priljepljavanje (dakle, ne da neko piscu nešto nalijepi kao identitet, nego on sam sebe priljepjuje uz neki identitet), da bi se postigla poznatost, priznatost, kao i – i to je možda jos gore, kao dokaz kreativne siromašnosti: ko nema vlastitih, osobnih tema, simbola, slika, osjećaja – taj pokušava da izrazi (kopira, malo modificira) negdje saslušane «nacionalne» ili «bohmemske» recimo teme. Ili je to čak i neki strah, kao «u grupi sam jači». Zato me takvo grupno identificiranje u književnosti podsjeća na adolescente u nekim kvartovima, koji su u njihovom gangu hrabri, glasni, zajebani, a čim su sami – onda postaju male ptičice, miševi…

Još jednom, vjerujem da pisac može uglavnom sam da odlučuje o svojoj definiciji. Naravno, nekada, pogotovo kao ti i tvoje dijelo dođete u novu zemlju, u početku ćeš i ti biti «balkanska spisateljica». Ali čim se malo potrudiš, možda već nakon prvog čitanja (ili prvog komentara uz knjigu), biće jasno, da si ti – ti. A pogotovo naljepnica «balkanski pisac», koju ne volim bez obzira koliko volim Balkan i njegove pisce (i spisateljice posebno!), i koliko volim gledati taj prostor ExYUge kao književno više zajednički nego podjeljen – svaki put mi se ježi koža kad ga čujem, što se često kao opis pojavljuje baš u Njemačkoj. Ali, šta ćeš…

Jovanka Uljarević: Pomenuo si prijevode i susret sa piscima koje si virtuelno poznavao. Sa kojih na koje jezike prevodiš i koji su ti presudni razlozi u odlučivanju šta ćeš i koga prevesti?

Lukasz Szopa: Prevodim uglavnom između poljskog i južnoslavenskog, u oba smjera. Ponekad sa poljskog na njemački, ali to mi se nekako ne da: jer malo sam uključen u njemačku književnost, ne volim njene pjesnike baš, i – puno mi je ljepše prevoditi između dva slavenska jezika. Glavni princip mi je, naravno, da prevodim pisce, ili – tekstove – koje volim, koje cijenim, i koji su «moja stvar». To je selekcija, svakako, subjektivno prezentiranje nekoga negdje. Ali teško je dobro, stvarno prevest tekst, ako nemaš nikakve empatične veze s njim. Drugi princip je da prevodim skoro isključivo pisce koje lično poznajem, čime odmah su isključeni neki (mrtvi) klasici, najvece guzonje književnosti. Ali najbitnije tu jeste što tada ja kao prevodilac… znam o čemu pisac piše! Na što je mislio. To je kod prevoda nekad zajebana stvar, treba doći do najnajnaj-detalja riječi ili čak slova, i zato pokušavam da imam dobre ali i iskrene veze sa mojim piscima – da njima nekad direkto kažem: «Ej, u toj pjesmi, u tom redu, tu nešto ne kontam, na šta si tu zaista mislio, o čemu se radi?” Dakle, s jedne strane, priznajem da ja kao čitalac nisam nešto razumio od njegove/njene pjesme, a istovremeno pitam kao u osnovnoj «Na šta je pjesnik mislio…”, i bitno je da se tu niko ne uvrijedi («Kako si glup da nisi skontao moju pjesmu?!?»). Ali – to znaju i autori – bolje je tako, iskreno, nego da se pravim da sve mi je jasno, pa onda u prevodu napravim neki zločin! Nešto drugo je, naravski, kad si samo čitalac. Onda ne bi smjeo pitati pisca «na sta je mislio», tu treba da bude penekad malo nedoumice, sumnje u značenje nekih redova, metafora.

Jovanka Uljarević: Sam pišeš na različitim jezicima i nerijetko si samog sebe prevodio sa jednog na drugi. Da li si se i tada suočavao sa nekim od problema koji se pojavjuju dok prevodiš nečiji drugo rukopis? Kakav odnos vlada između prijevoda i originala po tebi? Jesu li prijevodi poezije u suštini prepjevi, novo stvaranje istog ili…? Da li je isto i sa prozom?

Lukasz Szopa: U stvari je lakše prevoditi nekog drugog nego sebe. Jer, bez obzira šta sam rekao na pitanje prije, ipak nikad ne poznaješ pjesmu koju nisi sam napisao potpuno. Ili bar: nikad toliko dobro kao vlastitu. Što za prevod znači da pri prevođenju tuđih stvari lakše, više, imaš osjećaj da si nešto preveo skoro savršeno. Kod vlastitih stvari ta laž ne funkcioniše toliko dobro, jer TAČNO znaš ako nešto fali, ako nešto nije 100% prevedeno. A – nikad nije ništa 100% prevedeno, uvijek je prevod vlastito umjetničko djelo, nešto kao «dijete» originala. Ali bitnije je tu možda – po meni – da se potpuno prevede smisao, misao, osjećaj, ideja, tema, nego neka metafora, igra riječi, čak i stil i ritam. Kod proze je u suštini isto, to samo izgleda je prozu lakše prevoditi, jer je opširnija, pa su «problematične tačke» manje vidljive. A problemi? Sad mi ništa ne pada na pamet, iako naravno često ima problema, skoro u svakom drugom tekstu. Ponekad i zbog jedne jedine riječi za koju nekako znam da odgovarajući prevod nisam našao – odustajem, kažem sebi: «Ostavi to, ne da se.»

Jovanka Uljarević: 2000. godine objavio si zbirku poezije «Roadmovie» u Poljskoj, 2001. «Film» sa Mehmedom Begićem u BiH. Koliko se razlikuje ili ne čitav proces koji povezuje završen rukopis sa autorove strane i objavljenu knjigu u Poljskoj i BiH? Možemo li neke sredine opravdano smatrati blagonaklonijima prema novim autorima ili…?

Lukasz Szopa: Nećeš vjerovati, ali – kao prvo – lakše je objaviti zbirku poezije u BiH ili Poljskoj, nego u Njemačkoj! Valjda jer smo mi Slaveni više «romantični», pa često još vjerujemo da u izdavanju zbirke poezije postoji više od (finansijskog) gubitka!… Generalno ne vidim velikih razlika između Poljske i BiH, osim – da za početnike, debitante – postoji u PL više natječaja, gdje je glavna nagrada zbirka, i takvo izdanje – u «dobrom» natječaju – ponekad puno znači za autorovu karijeru. Dakle, možda je ipak lakše početi. S druge strane, u Poljskoj ima nekih 10.000 pjesnika, pa… Pa, recimo, kvalitet svakako prođe. Slično u obje zemlje je da ti je potrebna neka veza da nešto izdaš. To ne mora biti neki nepotizam ili veza u drugom negativnom smislu («naša raja», «tamo gdje radim», itd.), već neka lična veza. Možda postoji još i ta razlika, da je trenutno na Balkanu (i dalje) lakše nekako izdati trash. Baš preko veze. A u PL trebaš u međuvremenu imati i vezu i dobru zbirku. Vrijeme trasha i hiperprodukcije u poeziji smo imali u prvoj polovini ‘90-tih. «Roadmovie» ne bih izdao da ne poznajem i ne objavljujem u književnom časopisu «Kartki», gdje sam počeo preko jednog prijatelja, koji je bez mog znanja poslao njima moje tekstove – i to je i bilo moje prvo objavljivanje! A «Film» se rodio skroz preko «veze», jer smo mi autori istovremeno članovi Alternativnog instituta – koji je i izdavač. S druge strane: ko bi inače izdao onakvu čudnu zbirku?

Jovanka Uljarević: Od objavljivanja pomenutih knjiga dosta si pisao ali još nemamo to mogućnosti da čitamo kao knjigu. Da li su «veze», u koje ja iskreno ipak ne želim toliko vjerovati, oslabile ili su u pitanju zahtjevniji rukopisi? Šta je zaokupljalo tvoju spisateljsku pažnju poslednjih godina?

Lukasz Szopa: Hoćeš reći da nisam od 2001. ništa objavio, jer su mi oslabile veze ili moji rukopisi nisu dosta zahtjevni? U svakom slučaju ne-poljski čitalac neće uskoro čitati nešto baš novog od mene, jer sam se vremenom više okrenuo prozi – a prozu na «naški» ne prevodim… Mislim, ima tu i tamo pjesmica, ali sam u poslednje 2-3 godine postao više prozaista nego pjesnik (iako, znaš – u duši čovjek uvijek ostaje pjesnik).

Kao prvo napisao sam zbirku priča, zove se «Kawa w samo poludnie – opowiadania bosniackie», dakle nešto kao «Highnoon-kafa» (je li onaj western sa Jamesom Stewartom ima na našem vlastiti naslov? jer na poljskom se taj film zove «Tačno u podne») – «bosanske price». To je 21 priča na osnovu mojih ličnih doživljaja, poput «best of-« vremena ‘97-99 u BiH, kao najjače priče (baš u smislu «stories») u nekoj post-ratnoj blues atmosferi. Taj rukopis sad kruži među izdavačima u Poljskoj već drugu godinu, vidjećemo. Onda sam prošle godine imao ideju da napisem trash-filozofski roman o Poljskoj sada, o (mojem) gradu tamo. Nešto kao miks Tarantina i Wendersa, kontas. Dakle «background» je taj srednji grad, tu dolazim «ja» nakon godina «nomadstva», te ima tu, kao i uvijek kažem, «bivših ljubavi i bivših prijatelja», onda neka proba početka, ima korupcije, crkve, kapitala i neo-kapitalizma, seksa, naravno, pa onda taj «ja» se iznervira i počne neku «akciju sabotaže», «malu revoluciju». Neku karikaturu «Zlih duhova» Dostojevskog (iako tip ne zna koliko je Stavrogin, koliko Vrhovjenski). A paralelno ima drugu osobu, koja vodi «normalan» život, i njena priča se isto provlači kroz roman, to je «bivsa iz osnovne», i sada, nakon 15-20 godina, tih dvoje ljudi nekako se ponovo susreću… Ta knjiga je dosta istinska, vidiš – ne znam ja kreairati priče, samo opisujem… Osim toga zaista sam se s tom curom ponovo sprijateljio – iako, priznajem, sam je kontaktirao rade knjige, što nije baš moralno bilo… Ali u knjizi nema puno morala, baš kao ni u životu. Kad mi je mama pročitala rukopis, rekla je – iako su sva imena i likovi izmjenjeni – da ako se to objavi, onda nemam ništa dolaziti u moj rodni grad… A bas jučer sam dobio mail od jednog izdavača, da mu pošaljem «New Yogurt City» - tako se zove taj roman.

Jovanka Uljarević: Rekla bih iz tvoje priče da se mnogo više oslanjaš na vlastito iskustvo u pisanju nego na imaginaciju. Ona se pojavljuje kao sredstvo da uobličiš na različite načine već prisutno u stvarnosti, ma koliko pojmovima iskustvo, prisutnost i stvarnost ne mogli jasno granice postaviti. Vjeruješ li da je moguće i «stvaranje ni iz čega», kako se to posebno pridodavalo i umjetnosti u jednom periodu istorije čovječanstva?

Lukasz Szopa: «Stvaranje ni iz čega» je ili paradoks, dakle ne postoji, ili – ako «ništa» znači ne apsolutno «ništa» već «ne baš nešto» - onda je stvaranje iz ničega estetsko-kombinatorijska igrica. Da se razumijemo: meni Maljevič ili Mondrian ili kasnije Pollock nisu stvarali iz ničega, baš suprotno, kod njih je to destilacija, put prema srži, kao haiku poezija. Mislim da čak najapstraktnija djela umjetnosti imaju kao srž – čovjeka, njegove misli, iskustva, osjećanja, ideje. I samo forma onda izgleda kao «da je iz ničega», ili «ostala priča» tako izgleda, recimo, kod Becketta. I tu ne mislim samo na Godota, koji je meni dosta «realan», nego na kasnije stvari, kao «Murphy», «Molloy», ili «Krapp´s Tape». Mislim, ima ljudi koji tvrde da se u «Finnegans Wake» ili «Ullisesu» skoro ništa ne dešava, da su to igrice, izmišljotine. Ili, recimo, Kurt Schwitters, genijalan pjesnik. To nisu igrice, to je ozbiljna književnost. Ili – Danil Harms. Pa to nisu male «ha ha ha»-priče, nego duboke, bolne drame. Problem je samo s idejom «l´art pour l´art », i to ne u tome da to nije «…pour l´humanite» ili «pour paix» ili «pour socialisme», dakle da je to ideja o «ne-angažiranoj» umjetnosti, nego najveći problem, nešto što ja jako kritički smatram, je ono «POUR».

Zašto umjetnost treba da bude «za» bilo šta? A pogotovo za (istu? drugu?) umjetnost?

EL GRECO I GLAVE

Na izložbi Grka
približio sam se samo do ikone
i triptika.
Onda smanjivao sam se i nestajao ispred platana
kao ispod portala katedrala i nebodera.

Razgovor
započeo sam tek s mladim Jovanom Krstiteljem
pitajući više za krzno
nego za Mariju i njenog sina pored.

S tamnih platana posljednje hale
istrčao sam kao na šetnju poslije mise
prema Italijanskoj Renesansi.

I ovdje – uprkos svjetlosti,
u kaosu pijace, – Jovan Krstitelj, Holofernes –
nimalo pažnje prema zavodnom aktu Veronesea,
ili prema plavoj Talijanki preko puta koja je nešto bilježila;
hvatao sam jedino poglede otkinutih glava
i dlanove Salome i Judite.

Lukasz Szopa