Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: «Théàtre de la Camelote», francusko profesionalno lutkarsko pozorište za odraslu publiku, nakon dvije godine izvođenja predstave «Male forme» širom Francuske predstavilo se i hrvatskoj publici ove godine. «Male forme», u trajanju od petnaestak minuta odvojeno, predstavljaju po jednu pjesmu četvorice hrvatskih pjesnika u obliku lutkarske forme. Treći dio, pod nazivom «Jesi li spremna kapetanice», pjesma je iz Vaše druge knjige «Yves». Kako je nastala ova predstava?

Ivica Prtenjača: Najprije, «kapetanica» je ulomak iz jedne dugačke pjesme od 9 dijelova iz knjige «Yves». 2002. godine pozvan sam s još dvojicom kolega (Čegec i Mićanović) na jednu turneju Francuskom, posjetili smo Pariz, Bordeaux i Marseille i tamo čitali i nastupali.

Da bismo se pripremili za taj Tour de France napravili smo dvojezičnu knjigu izabranih pjesama koja se zove «Nitko ne govori hrvatski». Knjiga je nakon našeg posjeta otišla u distribuciju po knjižarama u Francuskoj, netko ju je kupio, pročitao «kapetanicu» i zaključio da bi to mogla biti predstava. Eto.

Jovanka Uljarević: Koliko je predstava ispunila Vaša očekivanja ili, pak, prevazišla? Da li ih je uopšte bilo, tj. da li ste kao autor imali neku zamisao kako bi to trebalo izgledati pošto ste saznali da je predstava urađena?

Ivica Prtenjača: Ja kao autor to, naravno, nikad nisam zamišljao kao lutkarsku predstavu. Niti kao bilo kakvu predstavu, ja sam samo napisao nekoliko pjesama. Svidjelo mi se, dobro su oni to iščitali, a bome i učitali dosta novog. Usamljenost, postapokaliptički pejsaž i nemogućnost ljubavi, zaigranost jezikom i lijepi lik jake/slabe kapetanice mjesto je gdje smo se našli. Hvala im. Rijetko se vidi takva količina askeze i vjere u umjetnički čin, ljubavi za poeziju i uopće poštovanja spram svega što čini umjetničku kreaciju.

Jovanka Uljarević: Često se kaže da je čitalac koautor čitanog ili konačni autor. Ali, na kraju on uvijek ostaje nekako pasivan za primarnog autora, tih, i kao da ga je bezbolnije i bezopasnije tako prihvatiti jer se ustručava stvarno javno tekst pročitati na svoj način. Da li je poeziju dobro, potrebno ili moguće uspiješno «čitati» i kroz druge oblike umjetničkog izražavanja? Kakav je njihov odnos?

Ivica Prtenjača: Moram reći da sam skeptičan prema većini pokušaja da se poezija «prevede» u neku drugu umjetnost. Obično to ispadne bedasto, a prije svega nepotrebno. Ovdje, mislim, u slučaju «Malih formi», da nije takav slučaj. Moji su Francuzi fina i oprezna bića, ne banaliziraju stvari.

S poezijom je moguće sve i svašta, ali pitanje je samo kako to učiniti. Dakle, može tu biti i strašnih zločina, uništavanja, a opet može biti i finog širenja polja na kojem se prepoznajemo i družimo. Druga je priča i to da ne postoji umjetnost, bilo koja, bez poezije u sebi. Zvuči jako općenito, znam. Ali tako ja to vidim.

Jovanka Uljarević: Vaša knjiga «Yves» je podjeljena na šest pjesničkih cjelina, koje imaju ulogu i ciklusa i pojedinačnih pjesama u knjizi. Nazivi su isti, a pjesme sačinjene od 5 do 18 dijelova, brojem odvojenih. Na samom početku knjige nalazi se pjesma koja ne pripada ni jednoj cjelini, koo posveta, uputstvo, razlog, priprema, zapis iz dnevnika… Sve, nešto ili ništa od toga?

Ivica Prtenjača: Aha, odlično pitanje. Ta pjesma nastala kad sam imao otprilike pola zbirke napisane. Ona je malena strategija i unatrag i unaprijed. U svakom slučaju, posve je istinita, mada, jasno, to uopće nije važno. Ona je, vidjela si, vrata zbirke. Ne znam što bih ti više o tome, malo mi je i neugodno. U svakom slučaju onaj tko će knjigu imati u rukama neka vidi sam što će njemu biti ta pjesma, to mi se čini najboljim odgovorom.

Jovanka Uljarević: Prvo lice pjesama «Yves»-a koje je nazimjenično žensko i muško u različitim pjesmama, nekada i u dijelovima iste, bez jednakog prisustva oba, žensko ima prevagu, stvara atmosferu naizmjeničnih monologa, isprva samo, a zatim i veoma živog, tajnog i izrazito intimnog obraćanja, ali ne čitaocu.

Ivica Prtenjača: «Yves» je pismo.

Jovanka Uljarević: Kome?

Ivica Prtenjača: Svakome tko ga želi primiti. Zvučim bedasto, znam. Teško mi je objašnjavati što sam napisao. Ja te svoje pjesme doživljavam samo tako kako su napisane i ne mogu o njima nešto više reći. Nastale su iz nužde, iz potrebe da se spasim na bilo koji način. Nastale su i iz potrebe da si izgradim nekakvu kuću u kojoj će jedan svijet moći postojati. Ono što mogu reći a da se ne ugrizem za jezik, jest da je to mediteranska, morska knjiga.

Jovanka Uljarević: «Yves», iako objavljena 2001. godine, i dalje nailazi na veliku čitanost i pozitivne ocjene. Poezija drugih autora koja se u međuvremenu pojavila, takođe nezaobilazna kada se govori o hrvatskoj poeziji danas, nije je zasijenila. Kako je bila dočekana Vaša prva knjiga iz 1999. godine?

Ivica Prtenjača: Prva knjiga koja se zove «Pisanje oslobađa» dobila je dvije važne nagrade za mladog pjesnika i rasprodala se. «Yves» je pri kraju s tiražom. U skoro vrijeme imat ću rasprodane dvije zbirke, što bih više mogao očekivati. Jasno, radi s o tiražama od 600 primjeraka po knjizi. To je barem tisuću ljudi koji su imali moju knjigu u rukama. Ja sam fasciniran i naravno da nemam pojma što ih je na to natjeralo.

Jovanka Uljarević: Pretpostavljam da je vremensko poklapanje objavljivanja novih rukopisa i nestanka prijethodnih iz prodaje slučajnost, ipak ima li tu i izvjesne odgovornosti prema čitaocima ili samom stvaralaštvu? Koliko je prihvatljivo i opravdljivo po Vama biti pasivan kao umjetnik i zadržavati pažnju na račun nečeg što je bilo?

Ivica Prtenjača: Ne bavim se previše čitateljima, niti očekujem da se oni bave likom stanovitog pjesnika I.P. Između nas je poezija i potreba za njom. I to obostrana. Mislim da je to dovoljno. Od «Yves»-a naovamo napisao sam novu zbirku pjesama i kratki roman. Vjerujem da ćemo vrlo skoro moći čitati oboje.

Pasivan umjetnik ne postoji. Mislim da to ne ide jedno s drugim. Ne mislim samo na umjetničku proizvodnju nego i na stanje duha. Svi dobri umjetnici koje ja znam su nemirne, eruptivne, slojevite, moćne osobe. Čak i kad ne mogu u smislu proizvodnje mrdnuti ni malim prstom, za njih ne mogu reći da su pasivni, oni zrače, intelektualno i emotivno, oni nakupljaju na sebe mnogo nervoze, da tako kažem «tamnih oblaka pred oluju». Moja su iskustva takva, takve ljude priznajem kao umjetnike.

Jovanka Uljarević: Prije nego što Vaša dva nova rukopis budu objavljena, prije nego nas različiti kritičari budu upoznavali s njima, izdavači i knjižari preporučivali, prije nego ih Vi otisnete fizički od sebe, prije… kuda su Vas vodili, gdje odveli i s čim upoznali?

Ivica Prtenjača: Da, možda da krenem unatrag. U romanu se bavim središnjim likom pjesnika koji radi u knjižari, doselio se u Zagreb, lunja ulicama dok mu se ne dogodi nešto što ga promijeni. Ovo je moje prvo prozno iskustvo, a došlo je samo od sebe. Točnije, vidjela si gdje sam otišao s pjesmama na kraju ove nove zbirke. E, nakon toga poželio sam pisati rečenice i imati prostora da se drugačije postavim i prema tekstu ali i prema onom što sam osjećao da trebam napisati. Nisam dosad pisao prozu, čekao sam da ta potreba dođe, da budem patetičan, na «prirodan način», a ne da radi nekakve mode ili ne znam čega već, bude forsirana. Zbirka pjesama koja će se zvati «Uzimaj sve što te smiruje» napisana je u Zagrebu u zadnje četiri godine, mislim da se podosta razlikuje od prethodne dvije. Promijenio sam se ja, pa se tako mijenjala i moja poezija. ne vidim drugog načina. Istina je da ne bih niti volio niti mogao drugačije. Pisanje je, kao i život, avantura, tako i ove dvije knjiga za mene imaju sve odlike prave avanture; napetost, rizik, otkriće, upoznavanje, i na kraju nekoliko kadrova smirenja.

Jovanka Uljarević: Tematski, u nekim momentima, Vaša dva nova rukopisa se i dodiruju. Stvarnost iz koje proističu, kao jednako im poznata se nameće, a opet čini ih neuporedivima i posebnima. U romanu možemo pronaći dosta poetičnog, a u zbirci pjesama na početku čitamo ciklus pjesama u prozi, neke kasnije su kao kratke priče u obliku pjesme napisane, ipak poezija ostaje poezija, proza proza.

Ivica Prtenjača: Ja se, i nakon iskustva pisanja romana, veselim nekoj novoj zbirci poezije koju ću napisati. Doći će to samo od sebe, nanese vrijeme svašta pa tako i stihove. Moja nova zbirka pjesama i moj prvi roman dodiruju se onoliko koliko mislim da se trebaju dodirivati. Ali to su zasebni životi. Najbolje je možda pročitati oboje! Šalim se malo, jasno, ali svaki čitatelj je svojevrstan kompliment.

Jovanka Uljarević: Rukopisi ostavljaju i jak utisak ličnih zapisa. Ličnog koje postaje teritorijalno i personalno smješteno veoma eksplicitno. U toj smještenosti mnogo toga se da umiriti. Ali bojažljivo spuštanje sidra kao znaka prestanka nepodnošljivog mimoilaženja unutrašnjeg i spoljašnjeg tek srazmjerno je narastanju i opadanju usamljenosti koja, ako ne u potpunosti pobjeđena, biva obesnažena u obje knjige. U romanu kažete da su «načini na koje se mirimo sa životom uvijek, ali uvijek, stvar nužnosti, a nikada našeg izbora.» Koliko su ove knjige autobiografske stvarno, pa i stvar nužnosti bile za Vas?

Ivica Prtenjača: U obje knjige ima dosta autobiografskih krhotina. Mada, pridružio bih se onoj misli da pisac uvijek piše autobiografiju, ma šta pisao. Ja se ne znam drukčije spašavati nego kroz pisanje, patetičan i istinit odgovor za kraj ovoga intervjua. Hvala ti, bilo mi je zadovoljstvo.

Kišobran

Gdje s njim?
Ako se sad ovako mokar
naglo otvori u stanu,
bacit će kapljice i na ogledalo u
hodniku i na tog smiješnog čovjeka koji se
uporno ne snalazi
kad se zajedno s njim
provuče i nešto neba koje svakako
ovdje ne pripada.
U kadu?
U nekakvu kantu? Ili gdje?
Odlučujem da će se nebo ovaj put
ipak iscijediti u moju kadu,
volio bih da mi to
postane
navika.
Umoran sam od svih tih načina
na koje me običnost
plaši.
Znam da bih trebao pustiti tijelo, ruku,
da to učini sama,
da sama baci nebo u kadu,
ali što tijelo zna o nebu
i to mokrom,
ne prestaje me zbunjivati
želja da nebu bude
lijepo u mom stanu.

Iz knjige Uzimaj sve što te smiruje
Ivica Prtenjača