Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: Među književnim događajima koji su obilježili 2005. godinu u Hrvatskoj od najvećeg značaja za pjesnike i ljubitelje poezije je zasigurno novembarsko pojavljivanje novog časopisa pod nazivom «Poezija». A naslovna stranica, ako krenemo od nje, djeluje primamljivo i za one koji ne mare za poeziju.

Ivan Herceg: Izlazak prvoga broja specijaliziranog časopisa za pjesništvo, «Poezija», doista se, bez lažne skromnosti, može okarakterizirati kao jedan od važnijih događaja u hrvatskoj književnosti, pa i kulturi, 2005. godine. Znamo li da je od posljednjega takvog časopisa u Hrvatskoj, «Zrcala», koji je uređivao Vinko Brešič, prošlo desetak godina, onda se uistinu može reći da je «Poezija» izazvala pozitivan šok. U doba kada su pjesnik i pjesništvo izgurani na sam rub društvenog interesa, kada nam kojekakvi instant sadržaji zagađuju i zamućuju vidike, «Poezija», nadamo se, vraća nadu u ljepotu. Uredništvo časopisa, u kojemu su, uz mene, i Ana Brnardić, Tomica Bajsić, Tonko Maroević te Damir Šodan, na čelu s glavnim urednikom Ervinom Jahićem, pokušat će tu ljepotu u stihovima nuditi iz broja u broj. Naslovnica koju spominješ, inače djelo studija «Božesačuvaj», rekao bih, na pravi način ostvaruje prvi kontakt s čitateljima, jer je čista poezija, kao i, po meni, žensko tijelo. Ipak, zbog pravog malog bogatstva stihova, što domaćih autora, što prijevoda, preporučujem da se zaviri i između korica.

Jovanka Uljarević: Između korica stiče se brzo utisak da je tu nekoliko sjajnih knjiga poezije, u kojima tačke predaha u čitanju ili smjernice za dalje predstavljaju intervjui s odabranim pjesnicima, eseji o poeziji, prikazi novih pjesničkih knjiga, sve to nenametljivo ispresijecano anketom na temu položaja savremene poezije, «Stanje stvari», u kojoj progovaraju značajni hrvatski kritičari i pjesnici. Ta višestrukost govora poezije i o poeziji koliko je nužnost danas, odnosno, jesu li stihovi zbilja nemoćni postali sami sebe odbraniti? Jesu li ikada i mogli? Kakvo stanje stvari se Vama kao pjesniku, čije knjige su postigle zavidan uspijeh, i ostalim članovima redakcije, takođe pjesnicima, nametalo prije pokretanja samog časopisa u Hrvatskoj?

Ivan Herceg: Kao što, pretpostavljam, znaš, u Hrvatskoj je sve donedavno vladala euforija oko proze, pisalo se, razgovaralo i raspravljalo samo o kratkim pričama, romanima, i to počesto sumnjive kvalitete, a poezija je, nažalost, odbačena kao neželjeno dijete, fačuk književne proizvodnje. Dakako, tome su ponajviše pridonijeli mediji, koji su se rukovodili svojim uskim financijskim interesima, pa je procvalo tzv. kiosk-izdavaštvo, ali i svojevrsna apatija među pjesnicima koji u svemu tome nisu htjeli sudjelovati. To je, pak, posve razumljivo, jer tko može i zamisliti da se na kiosku prodaju knjige pjesama, čak i da za to medijske kuće pokažu zanimanje.
Dalje, kritike pjesničkih knjiga gotovo su se potpuno izgubile sa stranica kulture dnevnih novina, a izvještaji s pjesničkih promocija, pjesničkih večeri postali nepoznat pojam.
Zbog svega toga, na inicijativu Hrvatskoga društva pisaca i uz sunakladništvo Hrvatskog P.E.N. centra te izdavaške kuće V.B.Z., pokrenuli smo časopis «Poezija» kako bi stihovi dobili prostor koji, u to duboko vjerujemo, zaslužuju. Koncepcija časopisa zato je drukčija nego što je to uobičajeno u književnoj periodici: počinjemo i završavamo stihovima, a kritika nije na kraju časopisa. Usto, donosimo analize pojedinih pjesama iz pera poznatih i vrsnih autora, primjerice Vladimir Biti piše o pjesmi Delimira Rešickog, a Miljenko Jergović o pjesmi Mile Stojića, intervjue s pjesnicima, Delimirom Rešickim, dobitnikom nagrade «Kiklop» za najbolju knjigu pjesama 2005. godine u Hrvatskoj na Sajmu knjiga u Puli, Ivanom Bodrožić, koja je primila nagradu «Goran za mlade pjesnike» 2005. godine, te Njujorčankom Jan Heller Levi. Nekoliko sjajnih knjiga poezije, kako ti kažeš, kroz cijeli je broj ispresijecano svojevrsnom anketom nekih od vodećih pjesničkih i kritičarskih imena u nas, od Zvonimira Mrkonjića do Branka Maleša, o «statusu» pjesme i pjesnika. Naravno, njihovi eseji ne govore o dobrom odnosu društva prema poeziji, o utjecaju koji pjesnik ima, jer je to neka davno odsanjana utopija, ali govore o snazi pjesničke riječi, mogućnostima i svjetovima koje otvara.
Višestrukost pjesničkoga govora, reklo bi se, notorna je činjenica i nužnost, posebice ako govorimo o stihu kao istini, odnosno tome da poezija može biti istinitija od povijesti, jer govori i o onome što se moglo dogoditi, a ne samo o onome što se dogodilo. U tom se kontekstu poezija, stihovi nikada nisu trebali braniti i nemaju se što braniti. Uostalom, pjesma izlazi iz pjesnikova ponora života i ponovo se u njega vraća u svijesti čitatelja, ne pitajući za mišljenje slučajnih prolaznika.

Jovanka Uljarević: U časopisu «Poezija» čini mi se da je prisutna i jaka želja pokretača da se on pojavi na velikim vratima. Ako, nekim slučajem se ne probudi dovoljno interesovanja onda da ga bar ne bude moguće ignorisati. Ništa nije prepušteno slučaju. Na kakve reakcije je u Hrvatskoj naišao prvi dvobroj «Poezije» i zašto se on kao dvobroj odmah pojavio?

Ivan Herceg: Istina, htjeli smo da se čuje da je časopis izišao, ali nipošto se ne i megalomanski nametati. Zadovoljni smo kako je prvi dvobroj popraćen u novinama, na radiju i televiziji. Veliki intervjui s glavnim urednikom Ervinom Jahićem objavljeni su u «Zarezu», «Novom listu», «Slobodnoj Dalmaciji» i «Glasu Slavonije», a i članovi uredništva sudjelovali su u prilozima na HTV-u, Hrvatskom radiju i drugdje. Osim toga, na središnjoj promociji časopisa u prepunom Novinarskom domu u Zagrebu okupila su se mnoga važna imena iz kulturnoga života u Hrvatskoj. Vidjet ćemo hoće li takav pozitivan odjek i odreda pohvale prvome broju pripomoći da državne institucije osiguraju novac za nesmetano izlaženje «Poezije». Ovih smo dana, povrh svega, doznali i to da su i novine u BiH, «Slobodna Bosna», «Start» i «Dani», te u SiCG, beogradska «Politika», objavile tekstove o prvome dvobroju «Poezije», što samo potvrđuje njezinu važnost.
Za tiskanje dvobroja odlučili smo se, pak, zato što smo imali mnogo izvrsnoga materijala, a također i zato što smo time smanjili troškove. Nastupni je broj «Poezije», naime, tiskan sa samo trideset tisuća kuna, odnosno četiri tisuće eura. Dakle, samo uz velik trud i mnogo uložene energije članova uredništva i pomoć dobronamjernih suradnika, od kojih bih izdvojio Dragu Glamuzinu, glavnog urednika u izdavačkoj kući «Profil» koji nam je omogućio jeftiniji tisak, Maru Bratoš, fotografkinju koja nam je besplatno ustupila više fotografija, pa i onu za naslovnicu, Vladu Šagadina, koji je autor većine ilustracija u časopisu, te grafičara Radovana Radičevića, koji je strpljivo slijedio naše naputke u samom prijelomu, uspjeli smo napraviti ovako opsežan i, po svim ocjenama, kvalitetan broj.

Jovanka Uljarević: Iako su u časopisu zastupljeni pjesnici koji nijesu iz Hrvatske ili ne stvaraju u Hrvatskoj, o jednakoj prisutnosti teško da se može govoriti. Časopis je primarno usredsređen na hrvatsku književnu scenu i to više na srednju i stariju generaciju. Da li će tako biti i u narednim brojevima, ili…?

Ivan Herceg: Namjera uredništva bila je da se usredotočimo na hrvatsku pjesničku scenu, da otvorimo prostor u kojem će ravnopravno moći objavljivati pjesnici svih generacija i poetika, i to na stranicama koje su grafički lijepo oblikovane, jednostavne i pregledne. Tako nastojimo vratiti to, toliko puta spominjano i u književnim krugovima komentirano, dostojanstvo same pjesme i osobe pjesnika. A to, složit ćeš se, podjednako nedostaje i starijim i mlađim pjesnicima, bez obzira na količinu njihove taštine i ega. Dakle, časopis je podjednako otvoren, i bit će, i za mlađe i starije autore, a smatram da je i u ovom prvom dvobroju pokazana reprezentativna snimka i onoga najmlađega naraštaja.
Osim hrvatskih pjesnika, u časopisu ima i vrhunskih prijevoda: primjerice, stihova američkoga pjesnika Billyja Collinsa, Kanađanke Anne Carson ili pak Raymonda Carvera te veličina kao što su Zbigniew Herbert i Ingeborg Bachmann. Dakako, zastupljeni su, u bloku «Međuvrijeme», i pjesnici iz bližega okruženja, npr. Ahmed Burić iz BiH i Ana Ristović iz SiCG, a tako će biti i ubuduće.

Jovanka Uljarević: Nije rijetkost da pjesnici nakon jedne ili više pjesničkih knjiga počnu pisati prozu, pa u njoj i ostanu. Na bezbroj načina se to da uvijek objasniti zašto se desilo, ipak ima li opšta atmosfera posrednog ili neposrednog uticaja na njihovo napuštanje poezije po Vašem mišljenju? Koliko su izdavači u Hrvatskoj raspoloženi za objavljivanje poezije i da li neko ko ima prvu dobru pjesničku knjigu može da očekuje isti tretman kao i neko sa prvim dobrim romanom?

Ivan Herceg: U Hrvatskoj, a bojim se da je tako i drugdje, nitko od izdavača baš i nema preveliku želju objavljivati poeziju. Istina, ima nekoliko nakladničkih kuća koje to sustavno čine, i to je za svaku pohvalu, ali nema govora o tome da bi pjesnik imao jednak ili barem sličan tretman kao i prozaik. Bilo je uistinu izvrsnih pjesničkih prvijenaca mladih autora, npr. «Južni križ» Tomice Bajsića ili «Prvi korak u tamu» Ivane Bodrožić, no oni su ostali daleko od svjetala reflektora i šira javnost nije upoznala te po mnogočemu uzbudljive i zanimljive knjige.
Što se tiče odustajanja od poezije, privremenog ili stalnog, mislim da se tu više radi o socijalnoj, a ne autorskoj svijesti. Proza je u modi i neki jednostavno pokušavaju uhvatiti komadić slave, i novca, naravno. No, držim da je to samo trenutak, koji postaje sve bljeđi i bljeđi, sve prozirniji.

Jovanka Uljarević: Par mjeseci prije pojavljivanja «Poezije» u Hrvatskoj pokrenut je u Sloveniji časopis posvećen takođe samo poeziji. Idejno časopisi su veoma bliski. Da li ta bliskost u sebi nosi i zajedničko nastojanje hrvatskih i slovenačkih pjesnika da utiču na književnu stvarnost direktnije, svako u svojoj zemlji prvo i na svoj način, ili se ipak radi o nepovezanom odgovaranju na nepovoljnu situaciju u kojoj se nalazi poezija danas?

Ivan Herceg: Nažalost, nisam vidio taj slovenski časopis pa ga ne mogu uspoređivati s «Poezijom». No, izgleda da i jedni i drugi želimo konkretnije utjecati na književnu stvarnost, odnosno podsjetiti da je poezija itekako živa, bez obzira na to što je prešućivana. Pjesnici očito više nisu zadovoljni tretmanom poezije u časopisima za književnost i traže svoj ekskluzivni prostor. I u Hrvatskoj, i u Sloveniji… Razdoblja kada se očajavalo i gunđalo kako nije vrijeme za pjesnike i pjesme, ako nam ovo što se događa daje bar trunku optimizma, mogla bi biti iza nas. Osim toga, primjerice, u Velikoj Britaniji novi je trend otvaranje klubova za čitanje poezije. I ne samo za to, nego i za analiziranje stihova, odnosno raspravljanje o njima. Naime, jezgru posjetitelja u tim klubovima čine mladi obrazovani ljudi koji su posve iscijeđeni obavezama u sve bržem životnom ritmu i traže onu drugu neotkrivenu stranu svakidašnjice. Takvih večeri, čini mi se, uvijek nedostaje, premda znam da, npr., u Zagrebu trenutno ima više mjesta na kojima se redovito čita poezija i razgovara s pjesnicima. Tko zna, nakon što je pokrenut časopis «Poezija» možda netko dovoljno lud i u nas uskoro otvori specijalizirani klub za čitanje poezije. Neka se zove i «Luda kuća», samo neka se čita, i sluša.

Jovanka Uljarević: Časopis «Poezija» se može naći i na Internetu. Imate li u planu i pravljenje promocija van Hrvatske i kada da očekujemo novi broj?

Ivan Herceg: Dio od onoga otisnutoga na papiru može se naći na našim internetskim stranicama www.poezijacasopis.info. Tim dijelom posla pozabavio se naš urednik prijevodne poezije Tomica Bajsić.
Što se pak tiče promoviranja časopisa, zasad smo u Hrvatskoj: uskoro bi trebalo uslijediti predstavljanje u Rijeci, a nakon Nove godine, nadamo se, i u Splitu. Kad to obavimo, možda odemo i u neke gradove u inozemstvu, ali zasad o tome nema konkretnih dogovora. No, svakako bismo to morali učiniti u siječnju jer ćemo u veljači završavati novi broj koji bi trebao izići u ožujku.

Ivan Herceg

Jedno drugom nevidljivi

* * *

Svaku noć puštaš me da odem,
da skrivam se po stijenju i u špiljama,
poput brodolomca što boji se okusa mora,
i gledam u daljinu gdje nema ničega,
kao ni u meni, kao ni u tebi.

A kad se vratim, više te nema
i kuća nam je prazni stakleni oblak
u koji zalijeću se samotni galebovi.
Nevidljiva, povremeno mi samo
oguliš naranču za doručak
i plaho ugrizeš me za jezik.

Svaku noć puštaš me da nestanem,
da skrivam se iza suhozida,
poput svemirca što boji se ljudi,
i gledam šupljikavo mliječno nebo,
što prelijeva se u nama bez prestanka.

Iz knjige «Anđeli u koroti»