Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: U Hrvatskoj početak proljeća je od ustanovljenja najveće pjesničke manifestacije «Goranovo proljeće» (1964.) u znaku poezije. Svake godine u drugoj županiji predstavljaju se pjesnici, kritičari, izdavači, brojni ljubitelji poezije i svakako nezaobilazni novodobitnici još uvijek prestižnih nagrada za književnost «Goranov vijenac» (1971.) i «Goran za mlade pjesnike» (1977.). U znaku čega je za tebe bilo ovogodišnje, već prilično iza nas, proljeće?

Branislav Oblučar: I za mene je početak ovog proljeća bio u znaku poezije budući da sam dobio «Gorana za mlade pjesnike» za rukopis «Mačje pismo» koji će uskoro biti objavljen kao knjiga. Uručenje nagrade zbilo se tradicionalno na prvi dan proljeća u Lukovdolu, rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića, nakon čega je pjesnička ekipa autobusom krstarila Splitsko-dalmatinskom županijom i čitala pjesme po gradovima. Bilo je lijepo, ljudi su nas širokogrudno dočekivali, a ja sam bio ugodno iznenađen razinom pažnje koja se poklanja pjesnicima/pjesnikinjama i pjesništvu.

Jovanka Uljarević: Višednevni program «Goranovog proljeća» u centru zbivanja smiješta nagrađene pjesnike/pjesnikinje, te svaki dio počinje njihovim čitanjem poezije. Koliko je to intenzivno predstavljanje sopstvenog rukopisa prije samog objavljivanja knjige omogućilo ti da ga na drugačiji način sagledaš i da li javno čitanje poezije, po tvom mišljenju, nešto nam stvarno drugo i drugačije kazuje o poeziji što ne može se saznati u tišini svoje sobe ili unutar malog kruga poznanika?

Branislav Oblučar: I prije «Goranovog proljeća» u nekoliko sam navrata imao prilike čitati pjesme iz rukopisa tako da mi ovo nije bilo njihovo prvo predstavljanje. No bilo je iznimno utoliko što sam čitao pred kolegama pjesnicima i pjesnikinjama, među kojima su se nalazili i oni čije stvaralaštvo iznimno cijenim, te mi je njihova reakcija na pjesme, koja je često bila vrlo pozitivna, prilično značila. Atmosfera čitanja je bila ležerna pa je sve nerijetko prolazilo u atmosferi lagane zezancije, što je neke ljude sa strane možda malo i iznenadilo, jer se od poezije uobičajeno očekuje da bude uzvišena, odiše patosom itd., što ovdje često nije bio slučaj.

Što se tiče pak javnog čitanja uopće, ono po meni nije presudno za razumijevanje poezije, koju volim doživjeti i vizualno, na papiru – dapače, taj mi je aspekt mnogo važniji. No meni je uvijek zanimljivo čuti kako drugi pjesnici doživljavaju unutarnji ritam vlastitih stihova i kako ga izlažu. Također, premda to ne vrijedi za sve tipove pjesništva, smatram da je čitanje poezije ipak smislenije od čitanja proze, koje lakše umori slušatelja.

Jovanka Uljarević: «Mačje pismo» je bilo završeno još prije par godina. Da li si i ranije s njim negdje konkurisao, pokušao ga objaviti ili su dopune u međuvremenu unešene bile presudne za odluku o objavljivanju tek ove godine? Koliko se napisanoj pjesmi vraćaš sa željom da je koriguješ?

Branislav Oblučar: «Mačje pismo» počeo sam pisati 2001. godine i dovršio ga u prvoj polovici prošle; pošto sam svjestan dugoročnosti procesa objavljivanja knjige poezije u Hrvatskoj, pokušao sam s natječajima koji su mi se činili primamljivima i na koncu mi se posrećilo iz druge.

Što se tiče pisanja, zbirka je nastajala u ciklusima. Dakle, kada sam uočavao da mi neki motiv otvara svoje mogućnosti, i sadržajno i formalno, pokušavao sam to razigrati u određenom broju pjesama/zapisa do trenutka iscrpljenja. Tada sam najčešće ciklus zaokruživao i objavljivao ga u nekom od časopisa. U tom smislu i nije bilo previše naknadnih dopisivanja i drastičnih promjena jer sam cikluse nastojao održati konzistentnima. Ipak, iako sam u jednom trenutku samome sebi rekao – trebalo bi napisati knjigu o mačkama – do kraja me pratila neizvjesnost upadanja u ponavljanja i stajanja u mjestu. Ovako, mislim da sam, sve u svemu, zaista imao i sreće. Pomalo sam praznovjeran, priznajem, jer sam danas sklon dio uspjeha svakako pripisati i dugotrajnom mačjem utjecaju.

Ako pak govorim o pisanju pojedinačnih pjesama, većinu njih napisao sam u mahu, a nakon toga više ili manje prepravljao, reducirao i uobličavao. Volim pri pisanju razmišljati o svakoj nijansi pjesme, biti «u» tekstu, ali također, ako pjesma iz prve ne pokaže neku iskru osobitosti, ako me ne zaintrigira, teško da ću joj se vratiti, rad ipak ne može spasiti odsutnost onoga tkanja koje se često rađa «između» riječi.

Jovanka Uljarević: Je li to tkanje nalik predenju mačke ili pjesnici tek od mačaka treba da uče?

Branislav Oblučar: To je zakučasto pitanje jer je pojam «tkanja između riječi» pomalo istrošena metafora za ono što ponekada izmiče i minucioznim stilističkim analizama, tj. ono zbog čega nas neki stih ili rečenica jednostavno fasciniraju. Nije tu, dakle, u pitanju sâmo značenje, već «ono» što nastaje unatoč značenju, možda zahvaljujući tjelesnosti i nesvodivosti jezika. Najveći problem je što je to «ono» vrlo teško definirati (možda ga se može samo pokazati, kao u zenu). Zato se često kaže da je poezija neprevodiva.

Uzimajući u obzir netom rečeno, moja je poezija, rekao bih, sva u poslu prevođenja i analogija. Ako bih još malo metaforizirao stvar, mogao bih reći kako mi je pojam mačjega pisma poslužio kao isticanje te, «tumačiteljske», dimenzije pjesništva. Naime, mačji svijet koji mi se otvarao dok sam pisao o njemu bio je u pravom smislu svijet znakova koji su neuhvatljivi i nejasni (Baudelaire!), baš kao tijela mačaka. Stoga se može potvrditi i tvoja teza: navedeno tkanje i jest predenje mačke koje je dio izmičuće sintakse tog dinamičnog mačjeg jezika.

Što se tiče učenja od mačaka, ponovio bih tek naslov osnovnoškolske pjesmice koja me kao klinca silno zabavljala: «Nema za mačke škole». To bi se moglo reći i za pjesnike.

Jovanka Uljarević: Učešće na «Goranovom proljeću» nije i jedino gdje si ove godine predstavljao svoju poeziju. Na kojim još pjesničkim susretima si učestvovao ove godine i možeš li nam ih malo bolje prdstaviti?

Branislav Oblučar: Zahvaljujući nagradi i knjizi, ove sam godine dosta putovao. Osim «Goranovog proljeća», sudjelovao sam na simpoziju «Fulvio Tomizza» koji se krajem svibnja već tradicionalno održava u Umagu i Kopru. Čitanje je samo dio te manifestacije, koja se sastoji i od okruglog stola na temu stvaralaštva F. Tomizze i kruga tema koje ono okuplja te od predstavljanja umjetnika općenito – od likovnosti pa do glazbe. Bio sam zatim sa skupinom hrvatskih pjesnika u Mađarskoj – budući da smo Mađare ugostili u Hrvatskoj, oni su nam uzvratili poziv. Čitalo se u Budimpešti, Pećuhu i na Balatonu, gdje je smještena i tzv. kuća prevoditelja – vjerojatno neprocjenjivo blago za mađarsku književnost. Ljetos sam bio u Novom Vinodolskom, na «Festivalu urbane lirike» (FUL), gdje su se okupili pjesnici iz Hrvatske, ali i Slovenije i Bosne.

Jovanka Uljarević: Završio si književnost i pored pisanja poezije baviš se i kritikom. Jesu li studije književnosti pravi izbor za onoga ko piše poeziju ili prozu? Uvijek mi se činilo da tu lako može doći do neke profesionalne deformacije i da se čovjek lako pogubi u posvećenim analizama tuđih književnih djela, te da neopaženo granice spontaniteta, drage svakoj umjetnosti, zamijeni racionalno postavljenima koje sa svoje strane uvijek nametnu neprijatno i neprihvatljivo ograničenje umjetnosti. U čemu tebi baš te studije pomažu i odmažu dok pišeš?

Branislav Oblučar: Meni je studij književnosti samo pomogao, i u čitanju i u pisanju. Uvijek sam imao potrebu za osvješćivanjem literarnog čina – a plodno je čitanje za mene važno poput pisanja. Zato djelimice i ne vjerujem u razgraničenje koje si postavila; intelekt nikada nisam promatrao kao uništavatelja spontaniteta, baš suprotno – gledam na to malo ničeanski – zanima me vitalnost misli, a dobra interpretacija zna često biti mnogo zanimljivija od nedovoljno osviještenog književnog čina. Također, draža su mi djela koja drže do forme i polažu pažnju na nju jednako kao i na sadržaj. Slažem se da je spontanost u stvaranju važna, ali ne smatram da je ona samo svojina umjetnosti.

Što se pak profesionalne deformacije tiče, mislim da je posjeduju svi koji su neko područje odabrali za svoj poziv i kroz njega promatraju svijet, premda bi bilo smiješno govoriti o «profesiji» pjesnika. Ipak, baviti se književnošću za mene znači opipavati jezik u samom središtu stvarnosti, ali i u središtu (i na rubovima) vlastitog bića. Stalno prevrtati nekakve riječi po glavi i papiru, osjećati prinudu da se to čini uvijek iznova – to je valjda taj čudnovati posao…

Jovanka Uljarević: U toku ovog našeg razgovora tvoja nagrađena knjiga je i objavljena. 2. novembra je održana i promocija u Zagrebu. Koliko i da li se tvoje mišljenje o knjizi prije i nakon objavljivanja promijenilo i da li na nečem novom već radiš?

Branislav Oblučar: Da, knjiga je objavljena još početkom lipnja i zaredalo je nekoliko promocija, pa i jedan kritički tekst, kao i komentari čitatelja. Moj stav prema rukopisu nije se naročito promijenio nakon objavljivanja, osim što moram priznati kako je ipak ugodniji osjećaj držati vlastitu knjigu u ruci, za razliku od raskupusanih papira. Pa i grafička oprema je vrlo osebujna, i knjiga vrlo lako zapne za oko jer lijepo izgleda. Kada sam rukopis dovršio, i potom napisao još nekoliko pjesama na «mačju» temu, počeo sam se pribojavati da se motivski vrtim u začaranom krugu pa sam se pitao – što dalje. Danas sam skloniji mišljenju da je knjiga otvorila neke smjerove mogućega pisanja. To se ponajprije tiče proznih pasaža, koje zovem poetskim mikro-esejima, a koji su trenutno forma koja mi najviše odgovara. Mačaka, doduše, više nema, ali ima koječega drugog, a kako će to na koncu izgledati, tko to zna. Pjesme pišem malo rjeđe, ali i one kapaju. Uglavnom, ne žurim… Dajem si vremena.

Jovanka Uljarević: Za sami kraj zanima me tvoje viđenje «biti mlad pisac» u Hrvatskoj ili uopšte. Kažeš li za sebe da si pjesnik i da li svoju poziciju u hrvatskoj književnosti, svoje pojavljivanje doživljavaš kao ispunjenje nekih očekivanja ili…?

Branislav Oblučar: Za sebe najviše volim reći da sam pjesnik, ako se već pita, jer ono što pišem, premda se to počelo granati po različitim formama, najviše volim nazivati poezijom: stil mi je u prvom planu, ono što hoću kazati želim reći što kraće. Ustvari, najviše me zanima samo pisanje i stoga stvarno ne obraćam pažnju na vlastitu «poziciju» niti razmišljam o tome kako je «biti mlad pisac u Hrvatskoj». Znamo svi da se na našim prostorima od književnosti (poezije pogotovo!) ne živi i da se ljudi koji pišu moraju kojekako snalaziti. Sva događanja oko knjige vesele me i za mene su nešto novo, ali ako išta od sebe očekujem, onda je to da i dalje – pišem i čitam. Život će se pobrinuti za ostalo.

Mačke mi pretrčavaju preko otvorenih knjiga

***

s mačkama sam mačka
i tu je tačka

hitrije nego stihovi o njima
one se roje oko mojih nogu:

brže su od slova
opreznije od riječi:
na ivici balkona posustaju pažljivo
mjerkajući visinu

s mačkama sam mačka
ali me mačići isključuju iz svojih igara:
brži sam od slova
ali s riječi padam

oklijevam
dok oni:

ruše tegle s cvijećem
pišaju u kutovima sobe na svježem betonu
utiskuju stope

s mačkama sam ali
kako ih slijediti?

Iz knjige «Mačije pismo»
Branislav Oblučar