Razgovarala Jovanka Uljarević

Jovanka Uljarević: Nesrazmjeran odnos mladih koji se iskušavaju u pisanju poezije i onih koji uspiju i istraju u tome učinio je da im prva knjiga nerijetko bude i jedina propusnica za istupanje i prihvaćenost na postojećoj književnoj sceni. Ali, to prećutno nepisano pravilo u tvom slučaju je bilo obrnuto.

Bjanka Alajbegović: Da, mogu reći da su ljudi imali povjerenja u mene, tačnije mali broj presudnih ljudi, tako da sam gostovala na književnim susretima u Hrvatskoj i Crnoj Gori i imala svoje pjesničke večeri u Sarajevu prije nego što mi je objavljena knjiga.

Važno je imati razumijevanja i znati da je objavljivanje knjige (naročito prve), težak, prilično dugotrajan proces, i naposljetku, ako se čitalačkoj publici ne svidi to što im čitaš s papira, ne vjerujem da će knjiga u svom konačnom obliku nešto promijeniti. Mislim da je taj obrnuti proces jako poželjan, jer se steknu neka bitna iskustva prije samoga objavljivanja. Kada se radi o meni, postala sam odgovornija, počela obraćati pažnju na to kako čitam svoje pjesme, upoznala se sa mnogo ljudi, čula mnogo različitih priča i sve to me u velikoj mjeri formiralo kao, sada mogu tako reći, autoricu.

Jovanka Uljarević: Nameće mi se zaključak da nikakve izmjene u rukopisu nijesi vršila. Kada pjesma dobija za tebe svoj konačni oblik i šta misliš o prepravljanju pjesama?

Bjanka Alajbegović: Naprotiv, ja se stalno vraćam na pjesme. Nisu to radikalne izmjene, ali sitne prepravke maksimalno na nivou leksema sam unosila sve do konačnog predavanja rukopisa. To nije dobro jer te opterećuje, ali mislim da samoj pjesmi ne može naškoditi. Ne slažem se sa prepravljanjima cijelog teksta, to već nije dobro, gubi se početni osjećaj i poruka koju smo htjeli prenijeti.

Konačan oblik pjesme po mom mišljenju teško da postoji.

Jovanka Uljarević: Koliko je javno čitanje poezije važno za onog ko je piše? Da li time nešto novo saznaje o sopstvenoj poeziji, pa i sebi, i ima li to uticaja na dalje pisanje?

Bjanka Alajbegović: To je individualno. Nekome javno čitanje ne znači ništa, a neko uvijek iznova proživljava svoj tekst. Ja spadam u ove druge. Uvijek imam tremu, radije ne bih čitala, poslije se osjećam prazno i tako… Mislim da je javno čitanje kao javni nastup važno za osobu u cjelini. Čovjek se mora naučiti da kaže nešto “svoje” pred više ljudi, da izgradi neki svoj šarm kojim će ljude navesti da ga slušaju. To je dobro za svakoga ko je povučen i bojažljiv, bez obzira na to da li piše ili ne. To na dalje pisanje naravno može imati utjecaja. Ako te publika podrži i osjetiš pozitivnu energiju, to sigurno daje podsticaj za dalje i obrnuto.

Jovanka Uljarević: U izdanju “Naklade Zoro” nedavno se pojavila tvoja prva zbirka poezije “Između dvoje”. Naslov već upućuje na višeznačnu smještenost teksta, dok struktura koja nosi napisano odaje čvrstinu svojstvenu dramama. Nesvakidašnje intiman govor kroz pet pjesničkih cjelina oslobađa se spoljašnjeg svijeta, sa čijim književno-mitološkim dijelom održava na početku izvjesne veze, da bi dosegao svoju kulminaciju, potpuni obrt i bio preobraćen na kraju u ironiju.

Bjanka Alajbegović: Pa, ja baš ne bih rekla da je lirski govor u mojoj knjizi oslobođen vanjskoga svijeta. Iako je to analiza jednog odnosa ipak mislim da se u njemu da itekako prepoznati i samim tim je otvoren ka svijetu, on koristi dakle situacije iz svakodnevnog života, situacije između dvoje koje su ovdje samo opisane iz drukčijeg rakursa. Također, mislim i da su obrti i ironija prisutni od početka do kraja, s tim da je ironija koju obje spominjemo neka melanholična ironija koja nije nametljiva i koja je vrlo ozbiljna.

Kao što si već navela, pjesme su raspoređene u pet ciklusa, tako da prvi čine moja čitanja i dijalozi s nekim ženskim likovima iz književnosti i mitologije, da bi se dalje prostor sve više intimizirao sa kulminacijom mislim, u četvrtom ciklusu, dok je peti opet dosta otvoren i predstavlja izlaz iz jednog tijesnog prostora, tačnije traume.

Jovanka Uljarević: Da li dobra poezija mora da ima uporište u stvarnom iskustvu pjesnika ili…?

Bjanka Alajbegović: Moje lično mišljenje je da mora. Mislim da dobra poezija nastaje samo kada se spoje snažno proživljeno iskustvo i sposobnost vladanja jezikom. Zapravo, ne mogu se sjetiti niti jednog primjera gdje poezija nema uporište u ličnom iskustvu. Ona uvijek svjedoči o određenom vremenu, na određeni način. A autor je također, dio nekog vremena, režima, ideologije i on ima svoj odnos prema svemu tome, a taj odnos je uvijek odražen u njegovom tekstu. Pri tome ne mislim da se pojedinac uklapa u kolektivno “ja”, već da on jednostavno i kada najviše odstupa od norme, svjedoči o vremenu u kojem živi a to je ono što ja smatram ličnim iskustvom u širem smislu.

Jovanka Uljarević: Svjedočiti o svom vremenu, na koji god način, povlači i određenu dozu odgovornosti. Mora li je osjećati onaj ko piše poeziju i u odnosu na koga? Gdje je mjesto slobodi?

Bjanka Alajbegović: Odgovornost i prema sebi i prema drugima je uvijek poželjna. Sloboda je velika riječ i traži veliko mjesto. Moja poezija dosta odskače od “ratnog pisma” koje je dominantno u savremenoj bh. književnosti. S druge strane, onaj ko bi htio u njoj da pronađe ratno iskustvo, vjerovatno bi u tome i uspio. Moja odgovornost usmjerena je prema muškarcu i ženi i odnosu u kom se oni trenutno nalaze. A taj odnos se naravno mijenja kroz vrijeme. Ja govorim o tome kakav je on sada. I kakav je u određenoj kulturi. Pri tome je naravno žena predstavljena detaljnije, iz prostoga razloga što je te pjesme i ispisivalo žensko iskustvo.

Jovanka Uljarević: Ako je snažno proživljeno iskustvo jedan od uslova nastanka dobre poezije, kako kažeš, možemo li onda osjetiti osobu drugog pola na takav način da iskustvo o kome ćemo pisati bude stvar našeg izbora između neposredno i posredno proživljenog? Tj. mogu li muškarci pisati o ženskom iskustvu jednako, uslovno govoreći, kao i žene, i obrnuto?

Bjanka Alajbegović: Subjektivna sam, to je normalno, teško da se mogu odvojiti od svojih tekstova i filozofski i teorijski ih u toj mjeri analizirati. U mom slučaju, težište je na ženi, tu su pretežno ženski likovi, ženski govor… Mislim da je moguće da žene pišu “muškim” i muškarci “ženskim” pismom, to je jako osjetljiva stvar i izbjegavam svako teoretisanje o tome. Neko ko na poseban, istančan način osjeća svijet trebalo bi da može predstaviti i muškarca i ženu. Ali ipak, neke stvari ostaju samo njegove/njene. Dakle, to bježi nekom konkretnom odgovoru. Zgodnije bi bilo da si sva ta pitanja postavila mom uredniku.

Jovanka Uljarević: Za kraj, vratimo se na početak razgovora. Možeš li izdvojiti, pored dobre poezije, neke kvalitete, “pravila ponašanja” ili jednostavno uslove koje je poželjno da zadovolji mlada osoba kako bi pridobila naklonost i povjerenje već priznatih pisaca prije nego se svojim djelima potvrdi?

Bjanka Alajbegović: Strpljenje, strpljenje, strpljenje.

MALA SIRENA

Ne mogu ukrotiti svoju prirodu
jedan dio mene je toplina koja pjeva
drugi dio ostaje hladna krljušt
na dodir sam kao pjena

Ponekad stojim s nogama
čvrsto na zemlji i to je
moja najbolja iluzija

iz knjige Između dvoje
Bjanka Alajbegović