***

Ako ikada dođu te riječi
bit ću spreman
neću biti zaslijepljen, neću biti prestrašen,
neću biti mrtav, neću sanjati
neću otkriti Tajnu ni najboljem prijatelju
neću biti sretan, samo počašćen
poklonit ću se odmjereno i
uzeti olovku.

***

Dao bih sve da postanem dio tog stana
da se izležavam, dosađujem
da vodim ljubav s njom u vrela ljetna
popodneva
u sunčanoj sobi
dok izvana dopire graja djece i koraci prolaznika
dao bih sve za ključ tog stana
za pristup toj oazi, za svakodnevno
podizanje zahodske daske i duge razgovore
u postelji
dao bih sve za gledanje utakmice, za
pripremanje ručka, za svađe
mislim da bi život imao smisla da se budim u tom stanu,
da postanem dio tog stana.

***

Nestalo je to u meni; četiri pijana satira su došla
i odnijela tvoju malu sobu, više nemaš gdje prespavati
beskućnik si, možeš samo slijediti trag četiri pijana
satira, slušati njihovu pijanu pjesmu koja zveči praškim
ulicama i otići do mračnog potkrovlja gdje Birokratsko
društvo bolesnom pedanterijom žrtvuje nečiju iskrenost,
tu ćeš naći istomišljenike koji će pronaći pravo tijelo
za tvoju malu sobu; ti ćeš i dalje živjeti obožavana,
sa suncem na licu darovanim od birokratskog potkrovlja.

***

Prošla je ispod ulične svjetiljke
kao neka stara slutnja
kao nagovještaj nečeg što ti se moglo
dogoditi, a nikada se nije dogodilo
jer ne odgovaraš zahtjevima
ugodnog iznenađenja; otuda taj grč
na tvome licu; njen parfem zabada se u
tvoju slezenu; njeni bokovi kidaju sve što si
postigao: tvoj status i godine su poništeni
jednom kretnjom ženskih bokova;
to nije pošteno; raspadaš se pod uličnim svjetlom
rastavljen od lažne boginje.

Depresija

Moram se pokrenuti.
Ležim na krevetu, gledam u plafon
i znam: moram se pokrenuti.
Sve je utihnulo. Sve je stalo.
Sve se usporilo.
Moram se pokrenuti.
Promatram sjene na zidu
imaju više života od mene
ja sam biljka
moj mozak prima naredbu
da se pokrene i ne izvršava je
i dalje ležim, bespomoćan i jadan.

Iste različite smrti

Nisam iskoristio jedinu priliku
i sada sam razapet
tako je to; neki i ne moraju
iskorištavati prilike,
drugi robijaju i gore na lomači
jer su jednom rekli ono
zbog čega se danas dobivaju ocjene.
Tako je to; trebaš vjerovati
i trebaš se moliti da
ne kažeš krive stvari u krivo vrijeme.
Još i danas mi se molimo Kristu,
A ne Giordanu Brunu, dva čovjeka,
dvije iste smrti,
odbacili su život poput stare cipele
za Ideju, kao što će poslije njih učiniti
mnogi drugi luđaci i fanatici,
ali neće svi imati sreću da budu glorificirani
i zapamćeni, a nečije smrti su postale sprdnja:
Gavrilo Princip, na primjer,
a meni je smiješno kako stari heroji
postaju nove budale i kako su
iste smrti različite i kako učimo
o toleranciji i ljubavi od fanatika
kakvih se danas posebno grozimo
i koje preziremo.