Dragan Jovanović Danilov, ČETIRI PESME
18. maj 2008. | Kategorija: Pesme
(iz “Letopisa Matice srpske”, januar-februar 2005)
GRAĐANIN ORAO
Orla sam mladog zasadio u mom dvorištu
i sad mogu da besedim kako najbolje znam
sa najmoćnijom pticom nebeskom.
I ja sam sanjao kako ova soba leti iznad
moje glave kao ogromna, poludela ptica.
Gledao sam prema nebu, ali žudnja
za svetlošću me je umorila – više ničim
ne ulepšavam varku kojoj služim.
Ipak, moje pozvanje je da hvalim.
Pustiću ja tebe, građanine orle, da se opet
vineš krilima širokim i mirnim, i sa strvinom
u kandžama, kako i priliči, odmoriš se
u vazdušnom moru od sveg zla što postoji.
Jer, ja sam dečak, a ti surovi kralj.
Noje što preživljava smrt svakog od nas.
Let je tvoje jedino oruđe da saopštiš ono
što se, uostalom, ne može lako saopštiti
samo letom.
O MOĆI PREĆUTKIVANJA
O, sve sam pokušao
da me pronađe poruka u boci.
Ti, prelepa, nepoznata ženo
s kojom razmenih tako vrtoglavo spor
pogled dok prolazih Knez Mihailovom
ulicom, jesmo li mi doista jedan hleb
zamešan rukom neke nepoznate svetlosti?
Ti, pokretna mnogolikosti što si bar
na trenutak razvedrila moj pogled na istoriju,
oprosti mi za tako dug pogled, jer oprostiću
i ja tebi – dabome, oboje smo neopozivo u pravu
izgladnelo, malo pseto željno nežnosti -
ne, nisam ja tebe video, ni ti mene videla nisi,
ništa se zapravo nije dogodilo, ovaj svet je
izvorište opakih glasina i zato je najpoštenije
da u poniznosti svako krene svojoj kući.
POSLEDNJI OD ELEGIČARA
Počinjem pesmu tamo gde bi je neki pesnik
možda završio – zaključak je polazna tačka.
Prerano sazreli arheolog, vilin konjic,
ne čini nikakav poseban napor da nas u svojoj
izaslaničkoj misiji uveri da ništa nije teže
od praznine, da je svet čist i da prljavština
ne postoji; vidim ga, pristojnog i temeljnog
u lebdenju nad čitavom evropskom mišlju posle
Grka – kako samo što ne izgubi ravnotežu nad tim
strmoglavim ambisom, poslednji od elegičara?
Neizlečivost je iznova još jednom utemeljena.
Ono što želim je da živi duže od mene.
Kao kurjak uhvaćen u zamci, grizem ranjenu nogu.
Kad bi i mene nosila laka krilca nekog anđela
koga ne umem da imenujem; želja da budem negde
drugde razdražuje me nadnetog nad vlastitom
prazninom koju prva jutarnja svetlost ne tumači,
već je samo čini vidljivom.
MOJE GNEZDO
Ko poznaje ovaj blistavi mir, taj je zasigurno
upućen u ozbiljan filozofski jezik prvih
radosti deteta; ovde dolazim kada želim da budem
sam; u mrzlo jutro nabasao sam na milu vodenu
buku; vetar je blago hujio kroz jele, stresao sa
zimzelena suv sneg, spremao se da podigne optužbe.
Svetlucahu preko rubova kamenja krhke kaskade,
a kad bi pastrmka blesnula u plićaku i moje bi
telo zadrhtalo kao životinja pogođena strelom.
Kako mi je samo bliska ta neuhvatljiva devojčura
iz svetlucavih matica; jednako kao i nemi svet
pod ledom što se, u slepom lebdenju, još nije
rasplamsao u život; i kako mi bejahu odvratni
debeli, masni pacovi što istrčavali su iz vrbaka
i naplavljenog drvlja; nije da nisam pomislio,
ljigave beštije, da li Tvorac peva i u vašem obliku?
Ono što sada želim je da napustite ovu peščanu
dragu gde voda uvlači svoje slatke jezike
u pukotine stena, tiho, bez šuma;
bliska mi je ta mirna radost, nalik dahu deteta.
Došao sam ovamo kraj šljunkovite obale, da uz legla
malih ptica i grane utonule u mulj ćutim kao u
negdašnjem okrilju; da objavim svetu -
sad više ništa ne želim i zato sam smiren.
Što, bar, opis moj ne ostavi
u toj pesmi o vapaju za nežnošću?
Ili, bar, da si klimnuo glavom
i okom namignuo na mene
dok si je pisao,
ja bih to u strofama nazrela.
Trista i tri sam pisma u vetar bacila,
na tvoju adresu adresovana.
Na hiljade sam zamandaljenih vratnica
nasrtala da ti predam pozdrav
od mene poslat.
Što, bar, put ne otvori
da do tebe dodjem,
makar i posrćući;
jer, evo, skoro će ponoć
i utekla sam, nadam se,
od samoće, bar, malo -
po ko zna koji put se vrativši
tvojim pesmama kao spasu.
toliko strasti ,zudnje odavno nisam procitao u jednoj pesmi ali strasti koja je satkana od pahuljica belih , od daha noci koja muci telo, strasti koja kao jedro zatreperi pri najmanjem dodiru vetra…
da,da violeta!to je moj pozdrav Tebi.
Čitam i mislim: kako bi bilo
da se osvetimo sudbini
koja nas nije spojila.
Ne grubošću i oštrinom,
već nežno da potražimo bolju…
Тишина је вечерас лековита Додирује ме
Згуснутом тамом у предаху између два сна Тражи равнотежу
У даху Спретнија од паука тка мрежу посуту пепелом
Упаљеног песка Изцртане линије на штафелају гутају
Белину којом су обешене На поду издише кандило
Задушнице овде трају вековима Сечем таму поморанџе
Замириса мрачним простором просутим женским шармом
Изненадни пљусак је померање тежишта тишине Посета
У мокрим капутима Непријатност што силази нага низ
Прозоре Ах да и сто постављен за двоје на тераси
Над савском круном Погледом гутам слутно Земун-поље
Пригушене крике потопљених кукурузишта Шарани у чашама
За вино имају твоје лице док душу изгубљеног света натапа
Киша Влажни образи зидова распетих кућа на твојим
Ребрима у бескрајном воденом кругу су живи траг Печат
Љубав ходочасника којом пропознајемо варку Виолета
Ne mogu s tvojim stihovima
da se nadmećem, pesniče,
ako si nadmetanje započeo,
jer iza tebe stoje haremi lepih žena
i kamarile namrštenih izdavača,
a mene su u skitničku samoću prognali
nepostojeći nametljivci
što misle da sam iluzija.
Al’ napisala sam lepu priču,
priču – radodajku.
Dajem je svakom muškarcu
da radi s njom šta hoće.
Da u nju upliće svoje prste pune žudnje,
da po njoj prebira kojim god hoće organom.
Da je moli za ljubav, da joj ljubav daje,
ili je grubo tera na perverzije.
Toliko je podatna i bludna,
pohotna, čežnjiva i slatka –
onakva kakva bih ja žena htela da budem,
samo da sam toliko lepa.
Безазлена моја љубичаста тајно
Не тражим лица лепих жена
Не градим хареме ни куле у зраку
Тражим очи које тишином светле у мраку
Да ли ми то можеш дати
Дишем Твојим дахом витка јегуљо
Људским мирисом исплетам достојанство
Обманула те лепота обрис блиставог лица
Љубљена разговараш ли ноћу са безименим птицама
Да ли Твоје брадавице барке када крену
Сувим таласом руше посустале руке
Жено од песка подигни облаке са дрвећа
Хоћу да одем са чела умрлог света
Мој вранац у покори Твој завежљај чека
Djavo li si, il’ andjeo?
Što rekla moja baba.
Jedno si tačno pogodio:
zaljubim se u princa,
a od mog poljupca
on postane žaba.
Mislim da u meni struji
krv nesrećne Kirke, sinje:
svaki muškarac,
koji mi telom prohuji,
postane zver još gora od svinje.
Eto, čoveče mladi,
istinu ti rekoh o sebi,
a ti razmisli da li ti
ta bala mojih rita treba
da njome opteretiš svog konja
i digneš se do neba.
Попнеш ли се на мог вранца
Чаробнице блудна
Нећеш силазити без усуда
Прадревни крик са Твојих усана
Тражиће самилост младе звери
На рубу хоризонта без ламента
Сагореће ластавица узвинута
Са огњем у утроби
Komšija moj,
zar me poznati ne umeš?
Već godinama živimo
u istoj kući
i znam dobro da nemaš
konja zvanog zver
(ako ne računamo automobil
kome ne znam ime),
samo hoćeš da me uplašiš da bežim…
A i ovaj pesnički domaćin
već je počeo mrko da me gleda,
rukom mi neprimetno maše
da se čistim iz njegovog gnezda
jer mu remetim tišinu.
комшинице чедна
Кирко несрећна
дал си она што се ноћу
око штала шуња
никаква јахачица
већ причалица домаћинова…
(Izgleda, istina je cela,
da ovaj za poznanstva ne haje…)
Dakle, da predjem sa reči na dela:
(drugo mi i nije ostalo)
Po stanu se onom krećem,
ako suvozemnim putem ideš,
na spratu trećem,
vrata desno.
Otvoriće ti se
ako kucati umeš.
А ја хтео Твојим дахом да дишем…
Ne nestani sa nestvarne ove pučine,
ne idi sad kad pogled je u tebe uprla žena,
da se ruke ne bi uzalud pružale do tvoje sene
tamo gde si zauzeo deo prostora i vremena…
Учинило ми се да се отварају поре Неба
Тамо где се завршавају делови простора и времена
На дохвату руке горела је дебела усна мора
Вара ме светлост Одблесак Сена моја и жена
Танка линија бора Мирише смола
Пелин Отварам врели камен срце Земљи
Узвитлани крик галеба вуче ме дубини
Виолето у Теби је сва моја бол која ме греје
Već izvesno vreme
pominjem randevu…
Da l’ ne shvata
ili sam se obrela u parku,
pa, ispred spomenika,
meni, nepoznatog pesnika,
liru svoju silujem
da stihove klepa?
Treba li ti radnik
gradskog zelenila, kaži,
il’ žena, što dragog traži?
Кирко о моћна жено и крст Те племенити заборавио
Видим острво пусто и ми на њему голи
Знам да си влажна и блага као киша
У раздељк љубим звучну лиру Твоју
Длановима грејем Пољупцима врелим створи
Од неугледног жапца принца на белом коњу
Noćas sam u «društvu dobrom»
o tebi pričala
i stihove tvoje
recitovala glasno…
Da li da oprost
zbog toga tražim,
il’ poljupcu da se nadam,
strasno?
Да ли да те тражим у слици Климта
Где сплет удова љубавника прекрива боје страст
Силазим у корен Твог расутог цвета упупољена
Сећам се само Твога тела носили су те нагу
Премазану маслиновим уљем ка жртвенику
А ја сам знао да опстаје још један део живота
Јединствен Претеча свег бола обасјан сунцем
Којег наговести Исус Назарићанин питајући се
Да ли би љубила мој глас као што си волела
Моје исписане речи Одасувуд чула се песма
Славио се Твој долазак или мој силазак
Mada kao šofer psujem,
šekspirovske snove
budna kujem.
Preterao si dibidus
sa religioznim slikama,
za moj ukus.
Daj nešto na naučnoj bazi
da bi moja misao
mogla da se ufazi.
Šteta da ovaj sajt napuštamo
kad smo tako lepo počeli
da ga razvijamo.
Шта је краљице од морске пене
Не волим стране речи нервозу нити нестрпљење
Поштујем ћутњу као избор слободе
Кажи шта хоћеш песме или мене
Kako da te nadjem
ako ne po tragu
što ga pesmom
ostavljaš u meni?
Сваки дан је наш ако ме у траговима носиш
Сунце везе осмехе који поклањамо
Другим људима са надом да се
Једног дана наше руке сударе
Пре него нам тишина уђе у очи
Znam kako nastaje pesma,
kako priča, kako ljubav…
ali ne znam može li naš susret,
rukovanjem dobrodošlice,
da spoji tvoj i moj svet.
Када све знаш шта онда чекаш
Čekam, bre, princa,
zar ne vidiš?
Да ли ћу моћи да скинем руку са Твог лица
Да видиш принца на белом коњу
Крећемо се ивицама неизговорених речи
Жедни понора отварамо уста
Узнемирена шеташ длановима светла
Ослушкујеш
Чекаш
Копита што тутње сводовима од песка
Živimo slične živote teoretski
a razlike su nam neoborive.
Tražim mudru reč duboku
da ti izgladi čelo
za dodir mojih dlanova od svetla.
Ловац претрчава преко божанског обронка
Уображени понос оре целом дубином шуме
Буди ми поздрављена кожо благословене жене
Дубоке мудре речи траже дубоко и мудро орање
A ljubav
Mudra reč i duboka
Kad usne usne dodirnu
Ljubav se iz poljupca rodi
Каравани прстију силазе низ кичму
Гори упаљено бездно Раж зрела мирише
Хиљаде пољубаца низ колена
На обалама од срама спаљују лице
Удара велика казаљка пред златно потонуће
O, žabo strašna,
iz te bare izlazi!
Na izvor čisti idi,
operi se i obriši temeljno!
Princeza neće da te ljubi
ako ti muljavi tandrču zubi.
Прљавице прљава
Крекетушо бубуљичава
У мислима злобна
Љубави недостојна
Зар да нечистим устима љубиш
Принца не белом коњу
Прљавице прљава
Крекетушо бубуљичава
У мислима злобна
Љубави недостојна
Зар да нечистим устима љубиш
Принца на белом коњу
Ha, ha! Ovaj aligator
je počeo da me zasmejava.
Da li je samo dobar imitator
ili to neki princ iz njega provejava?
Чувај се ноћу воде и у сумрак и у рану зору
Твој крезуби смех што низ воду плови
Растераће са појила шеву врапца и козу
Долину испунити отровом живим кореном
Ох недостојна језиви кикот из Твојих устију
Као демон цвили под мојом ногом
I smeh i suza iz mene se proli
Puna su mu usta nečistih stihova
Ako je žedan da ga neko voli
Ovo piće uze ispod kog li krova
Танка си танка преваро моја витка
У речима и у градњи стиха
У поздраву буди бар чаробница Кирка
Химеро пожели ми мирно море и добар ветар…
Violeta 2. mart 2010. 20:55 :
Što svi za Kirkom odmah izgubite glavu
a niko moju lepu priču da primeti
oj, pesnici……………
Ниси имала храбрости
Да у напону гласа искорачиш
Да пружиш руку испруженој
У Теби чучи погана жена
Коју не видиш
Pogan je u pogledu tvom
a ne u onome koga gledaš
zar te nisu naučili dosad
lepota je u očima posmatrača
No, da završimo priču ovu jalovu:
reci mi da li te straight zovu?
Рекао сам Ти да не волим
Туђе речи нервозу нестрпљење
Не не гледам Те јединствена
Читам само Твоје песме
У њима ми казујеш
Све што је заборавило време
Све што се догађа је као кругови
У води Гоњени слободом теже средишту
Ослободи моје очи ланена
Живим у самоћи јалових стихова
Не буди тужна чаробнице моја мила
Пут је као бекство љубавним нитима везено
Већ дрхти под руком ветра разапето једро
Чујеш ли како из дубине звечи копље тешко
Чујеш ли гласове са оне стране света
Нестрпљиве су сене палих хероја
Верних мојих ратника
Raduj se sveta grano…
koja je procvetala misleno!
Raduj se drvo plodovito,
kome list ne otpada!
Шума се рађа у мојим очима од земље
Црни храст пробија теме моје радости
Гране ударају у манастирско звоно
Нарасло од млека звезда зрелог камења
Напуштам те да бих Ти се изнова вратио
Попут корена сједињен с Тобом
Завичајном водом опран силазим у сећања огањ
Не могу да те волим иако си прогутала
Сву моју таму и црно моје семе
Udvaram ti se rečima od zlata.
Prstima, za klavir stvorenim,
milujem ti vrata.
Šapćem o čežnji za tobom,
tvoju zaspalu strast da probudim.
Pogledom, očaranim tvojom lepotom,
zovem da vidiš čemu žudim.
Зауставићемо се на обали у смоли голобрадих чемпреса
Одавно Ти дугујем реч Љубав али можда ме страх притиска
Као камен као високи зид у судару са рукама мрака
Блисташ као чисти дан пахуљице сјајна Рукама од злата
Сипаш светлост У мом грлу шкрипи песак шкољка неубрана
Твоје груди бибају се као пупољци лимунова Можда умирем
У грчу искона док љубим Твоју змију ухваћену длановима
Kupim tvoje reči
kao šljive sazrele pod granama
nabreklim od roda
Sipam ih u sudove svog uma
i tamo prebiram po njima
tražeći onu pravu
onu koju te strah tera
da kriješ i zavlačiš u tamu
isposničkog trajanja
sve dok ne usahne bez dodira
ili joj svetlost ne utrne od čekanja
И док дрхтим и бије ме хладан ветар са реке
Из мојих ушију папрат и сува трска
Лижу зној речи у којима се рађаш Непозната
Твоје руке невиније од светлости
Сакупљају плодове са узрелих грана
И дуго тако светлиш у мраку под мојим
Шљивама где горак хлеб ломим
dosta patetisanja i banalizama ispod ovih divnih pjesama, diletanti…
apotropeione, Ах сурови човјече без осјећаја
Зашто нам крила ломиш
Зашто нам пјесме давиш
Зар не видиш да имамо што
Једном другом рећи
Због нас и постоје коментари…
ХРИСТОС ВОСКРЕСЕ
Виолета Виолета
Маслачку мој
Плима језика
Носи ме преко граница
Неизговорених речи
Овде је мртвац проговорио
Чујеш ли како његов смрад одјекује
Не мораш да плачеш
Тетива која је у Теби разапета
Јесте јаук који раздире подмуклост
Zvala sam te da promeniš sobu
ali ti nemaš sluha za moje reči
Izvadi iz ušiju te trske i šišarke
oslušni šapate moje ljubavne
uzvrati na njih
ne kao odjek
već kao čovek
što ljubav ume da proizvede
u fabrici svoje duše
ili prestani da lažeš
već jednom
Светлоснице моја
Није то лаж него Љубав из мене поје
Цео сам се свео само на Твој одјек
Плави одсјај душе
Хоћу да ме чујеш јер пут којим ходим
Нема повратка
Чокоти винове лозе
Нису препрека моме гласу
Пуним грлом урањам
Кроз пустињску капију
Ноктима ријем лице
Осликаних зидова
Покажи ми лестве које воде
До Твог устрепталог корена
Jedna
me misao
ovih dana saleće
svetla misao – od onih
što sve znaju, bez kucanja
što sva vrata otvaraju – O poeziji
i njenom smislu, o pesmi što širi grane
da bi u hladu njene krošnje seo i dočekao
nekog ko sa istog drveta iste plodove kao ti bere.
Препознајем те на Ушћу
Када сам угледао Твоје светлосне дланове
Стојиш под разгранатим стаблом
Са којег додирнути његовим челом убирамо плодове
Прстима месила глину Порађале се
Фигурине из зачараног круга Лепенског Вира и Винче
Показујеш ми облутак Риболику мајку
Представља врхунац говориш једног времена
ПраПочетак јер смо сви изашли из воде
Где су Теракота Ратници шалим се
На крају путовања с друге стране зида
Одмарају уморне кости после боја у реинкарнацији сећања
Прилазиш и нежно ме љубиш у уво
Плануше шишарке сува трска папрат
Лептирице моја бела за тренутак зауставимо
Казаљке на сату Задржимо у сећању
Април у Београду као неко давно прошло доба
Не ради се о болести речи
Понајмање о замору или тромости слова
Одлазим на двомесечно путовање
И плашим се да нећу имати услова да Ти одговорим
Када се вратим јављам се песмом
Чекам Те под разгранатим стаблом
Уколико се не јавим
Цветићу најмириснији на свету
Знај да сам умро
Твој Бодин
Srećan ti put, šaljivdžijo!
Ako nisi oženjen, oženi se
i radjaj decu da naslede tvoju lepotu.
A ako jesi i već si se u deci obnovio,
neka ti osmeh u njima uvek
bude osmeh sreće.
Cvetaju ljubičice,
miriše proleće.
Šta više treba pesniku
da nikad ne ućuti,
na radost njegovih sledbenika?
Поштована Виолета,
поштовани Бодине,
хтио бих вашу преписку да објавим ! Да ли се ви са тим слажете.
Što se mene tiče – mož’ komotno.
Виолета хвала Вам!
Nema na čemu. A gde će se objaviti?
Чекам да се јави Бодин! На ваше питање не могу да одговорим јер зависи од многих околности али ће се објавити будите убеђени. Вама још једном Хвала!
Igore, nemojte da ložite pošten narod. Evo i ja bih vas pitala gde ćete to objaviti, kako , ko će to finansirati, da li će biti u obliku knjige, ili u nekom časopisu
Igore, nemojte da ložite pošten narod.
Нисам знао да се толико људи радује овој преписци и да је толико људи заинтересовано шта раде виолета и бодин али изгледа да сам проценио погрешно!Утолико ми ови коментари дају још више мотива да ова интересантна преписка изађе на светло дана!
Лепосави одговор: биће књига наравно !
Držimo Vas, Igore, za reč! nemojte da ne bude!
У реду, било би само лепо да ми кажете ко ме то држи за реч?Ви и…хоћете ли доћи да купите књигу када буде промоција?
Evo ja vas držim za reč! Da kupiću knjigu! Jeste li već preduzeli nešto? Štampajte je! Jedva čekam. Uskoro će sajam knjiga. Vi ste štampar ili… Koje su vam kvalifikacije? Niste valjda amater? Hoćete li napisati preporuku? Sa kim mi to imamo posla, gospodine dragi?
Sa kim mi to imamo posla, gospodine dragi?…О каквој скупини Ви то говорите? Да ли је то нека организација? Незнам шта овде да одговорим, кога ви представљате? Виолету и Бодина? Или…?Молим Вас, припрема књиге и све што иде уз њу је један дуготрајан процес! И немојте бити нестрпљивији од мене.И шта вам значи реч аматер?Виолета и Бодин су све написали, а ја сам само техничко оруђе у њиховој преписци и ако Бог да онај који је књигу припремио за штампање!
Ах, мора да сте Ви Виолетина мама!
Nisam ja ničija mama! Već se briniem da nam ovakvi talenti ne iščile u nekoj tajnoj organizaciji. Igore, vi ste meni jako sumnjivi! To je i Bodin prepoznao, mislim tu opasnost, pa se ne javlja. Ko se danas još kome nudi da mu štampa knjigu. Pa ja ne mogu da je odštampam već deset godina, jer nemam novca. A pisala sam i pišem lepe pesme! A onda se pojavite vi…
Штампаћемо књигу драга г-ђице или г-ђо, свеједно, само будите стрпљиви! И нека се Бодин јави, ево, позивам га још једном!
Neće se on javiti, uplašen je vašim gestom. Ja sam gospođa, vremešna, na žalost. Ali imam iskustva puno i umem da prepoznam šta je opasnost po talente. Vi se upšte niste predstavili – ko ste, šta ste, odakle ste, a pozivate ovu mladost da sarađuje. Sa kim? Bodin je osetio tu opasnost. Bože, sve sami fantomi, samoproglašeni izdavači nečijih knjiga. Jako ste providni u vašim nečasnim namerama!
Боже г-ђо о чему ви причате! Па да су моје намере нечасне не бих се овде ни јаљао.Па дајте мало логике!Ви сте се лепо дружили са Бодином сада је време да се то и штампа,али имајте разумевање! Све у своје време!А ви би сада и одмах!
Sa vama ne bih nikada i ništa. Vi ste očigledno perverznjak. Čim ste tako smireni.
Па Ви сте једно неразумно дете!Боже каквог света има!
Ove vaše reči dokazuju moj sud o tebi. Nema više persiranja, sigurno da sam starija od tebe, i sigurno je da si ti, ipak, iščašen. Nemoj se više ovde javljati, ne zagađuj ovu zdravu sredinu. Što bi omladina rekla, provaljen si. Provalila te tvoja devijantnost. Ti meni da sam ja dete i još nerazumno. Pokušavaš da me urazumiš drakulo, teraš sve na svoju vodenicu. E, neće moći, sliko i priliko duševne nepogode!
Поштовани Бодине, надам се да пратите ову смешну писанију и наравно чекам да се јавите како бих могао предузети неопходне кораке како би књига изашла на светло дана!!
Ne daj se dete moje, Bodine, ne u ruke ovome “igoru”, to “igor” je eufemizam za razne sumanute ideje.
Поштована Виолета,
поштовани Бодине,
молим вас да ми написмено одобрите издавање књиге у којој била ваша преписка.
Моја адреса:
Igor Rems
Poststr. 38
51143 Köln
Germany
Ju, ju, da odvučeš decu u Germany, nemoj molim te, evo ja se nudim, da budem odvučena, umesto ove dece, jer ovaj se čovek predstavlja kao jedan izuzetan pesnik i slikar koji je rođen negde na crnogorskom primorju a sada živi u Njemačkoj. Čuvam od tebe “Igore” i Violetu i Bodina, ali i dragog Igora Remsa, koji se ne bi bavio ovom stravom na ovom svetom mestu. Mogu i ja ovde da se predstavim kao pesnikinja Radmila Lazić i da navedem njenu adresu. Sve je jako providno, a ja sam žena čistog razuma i znam šta je opasnost…
Г-ђо Лепосава, ја сам се представио, сада је ред да то урадите и Ви!И надам се да ћете одустати од оваквог даљег етикетирања јер то више нема смисла.На крају крајева постаје неозбиљно и ружно.Желим Вам све најбоље…
U pravu ste, i ja želim vama sve najbolje, a ideja je za objavljivanje knjige ovo dvoje pesnika je stvarno odlična! Držim palčeve, ali samo pod uslovom da ste vi Igor Rems! Ja se odjavljujem, nadam se da sam na pozitivan način doprinela ovoj akciji. Srećno!!!
Kad se budeš javio
značiće to da si ozdravio
od želje da zbog ljubavi patiš.
Kad se vratiš
značiće to da si zakon jedan prost
naučio da ljubav nije tuga već radost.
Kad se budeš pojavio
značiće to da si zaboravio
ono što si mislio da misle svi:
da su ljubav suze a ne osmesi
Kad budeš došao
značiće to da je prošao
tvog pogrešnog shvatanja
pokretač i da si razumeo
da nas je neko izumeo
zato da budemo srećni
zbog
života ljubavnog.
Урони усне
У завежљаје
Мојих капака
Отвори их дахом
Ватром
Коју си другим поклањала
Да у њима распремимо постељу
И сахранимо
Крхотине наших живота
Moja želja za tobom
ima ruke i glavu
ima noge i struk
ima oči kojima te ne mogu videti
jer si otišao
ali ti trag pratim
jer si ostavio želju
da te vidim
makar sa drugom
makar sa trećom
makar sa hiljaditom
ostavio si mi želju za tobom
celu
u telu
Ходам по Твом челу
Миришеш звезде
Ходам по Твом гласу
Испијаш слова
Кораке Ти љубим
Којим чуваш земљу
Из очију нам време
Лагано издише
Tvoja sićušna slika
na mom zidu uramljena
Prevelik zid za sliku malenu
Od pesnika tražim pomoć
Fotografi za milost ne znaju
ni za ljubav
što me tvojim putem vodi
Бело пространство
Девичанска белина зида
Чиста поетика душе
У њему острво
Мала урамљена слика
Икона манастирско тиховање
Говориш о Љубави
Речима венчани
Заборављамо глад молитве
Која је у нама закопана
Тело је кула са безброј степеника
Мера јој Небо
Годишња доба су гране живота
Као Твоје глатко бедро
Низ које силази мушки дах
Преплануо од жудње
Imaš li želje pesmo
Ti oglice biserna
Zveckavo šareno nizanje
Očima te milujem
A usne bi da te ljube
Uzivao sam citajuci stihove. Divno nadmetanje. Kakav fudbal, kakav sport. Ovo je bilo nadmetanje uma, talenta.
Ноћ се свлачи
Бестелесан блудим
Знојем Твојих кретњи
Сипаш светлост
Огрлице бисерна
Озарена уснама врелим
Даху дајеш узлет
У игри лептирова
Noć je bestelesna
na tvoje telo sela
Svetlucanje znoja
razbaciješ po stihovima
Igramo igru žudnje
usana prelivenih dahom
pitanja i odgovora
Zovem te na piće
iz zlatne krčme svetla
A osmeh vidim
u košulju od svile mojih poljubaca
odeven
Беласају се речи бели зубићи брод којим путујемо
Бели се моја глад за свиленим Твојим осмехом
Moja потребa да пукнем као млад виноград
Да вином залијем хрид упаљеног гласа Да замирише
Видом мускат када Те угледам свештенице боја
Испод храста доле на Ушћу где додирнути
Његовим челом убиремо плодове Вода је реч
И ништа не милује као она Зар племство лабудова
Није најлепше док се са њом спаја у огразмичком плесу
МИР БОЖЈИ ХРИСТОС СЕ РОДИ
Pre nego što usnim
u tvom zagrljaju
ili se probudim
da žedna
pijem ti sa usana
pre nas budućih
pre pitanja
Moram ti reći
pesmo podatna
tražim te u svetu
koji telo prolepšava
a duh oplodjuje
Жад Жад Жад цури низ обронке Дрвенграда
Седам дана плод у оку голем голем као Твоје
Чело гребен са којег ми машеш разапетим једром
Дојке љубим Твоје месечасте купе воћне грудве
У устима Ваздухом плови молитва као камен
Још си само одјек црне линије на хоризонту
Amo to Bogatstvo
Veselo i Gipko
Dobrotom Djerdanoliko
Estetika u Želji za Znanjem
Zadovoljstvo
Istinita Ideja prožeta Iskustvom
Jasno i Krasno kroz
Krepkost te Lepote
Ljubavlju ispunjena Mašta,
Misao je Moralna
a Naklonost čezne za Nježnošću
Osmatrački Poljupci
Raduju i Srećom Snaže
u Svežoj Tišini
dok Ćarlija razgovor
o Uspehu
gotovo Fizički
Hvalospevski
Cakano
Čarobno
a nema druge reči
do Džentlmenstvo
Šarmom ispunjeno
Речи
Речи
Речи
Уплетене
Оплетене
Расплетене
Заплетене у коло
Сироте удовице
Уводе нас у Празнину
У пусто поље наше стварности
Под кровом ме чакају деца
Празних стомака
Са зидова давно омаланих
Плази нам се глад
Љубим Ти колено невесто
Да ли хоћеш самном на барикаде
Извињатор жути распродаје земљу
Ако нам европским декретом
Укине Ћирилицу
Нећемо умети ни да сањамо
Речи
Речи
Речи
Уплетене
Оплетене
Расплетене
Заплетене у коло
Сироте удовице
Уводе нас у Празнину
У пусто поље наше стварности
Под кровом ме чакају деца
Празних стомака
Са зидова давно омаланих
Плази нам сe глад
Ти и ја како песник рече
Олупине затворених очију
Љубим Ти колено невесто
Да ли хоћеш самном на барикаде
Извињатор жути распродаје земљу
Ако нам европским декретом
Укине Ћирилицу
Нећемо умети ни да сањамо
počeli smo da pišemo
ćirilicom tudje pesme
ni gusle nam ne bi pomogle
jer i njih su napravili drugi
zatvoren u pećini
izadji
moja kuća se zove
Sreća
Vratih se
sebe kamen
srbice
okoumom
da nazovem…
Sve što se vidi
kameno je,
što se smisli
vidno je.
Da li um tako
progovara?
Nebom kamen
vida korenje
zedj meda
SRBSKOG
istrajava..
Nudim ti priču
ti mi nudiš pesmu
Nudim ti pesmu
ti je prezireš
Nudim ti ljubav
ti je ne shvataš
Kruna zivot
cika se klica
miris lipe
ljubav zene
ceznemo kroz KAP
oplodjenosti..
Neko od mene veći i bolji
rekao je
ako smem
da ga uvdem
Kako da nađem reči detinje
da ti objasnim šta ljubav znači,
a da ne ranim to malo zverinje -
usnu na kojoj se mrve kolači?
…a ti se ne mršti
i ne zameri.
Pruza se kosa
otkosi strasti
belutak oplemenjen
biserom slasti…
Prvo i prvo
tu nema slasti
od slatkog se goji
Drugo i drugo
suviše si kanda
mlad
Ima li drugi koji
Vici kroz istoriju….prva
ne radjaj ptice…cesljaj se
preti sloju…procesu
unesi ideju samorodnu
SLAST misije….zacini..
Istina dostize pitanje
svakog ociscenog bosiljaka
caj u slucaju da si mlad…
Ubran cvet tu i tamo
gajim u saksiji
nisam ja zasadila
znaš
a ipak mislim
cvetovi moji
U goste odem
jelo
pojedem
nisam ja skuvala
znaš
a opet mislim
ispred mene
u tanjiru
moje
Momak me pogleda
dotakne
poljubi
nisam ja rodila
znaš
a ipak mislim
moj
dabome
Šta misliš o tome
Cudi me sudjenost tvoja
kad sve sto reces
nije tvoje
vec od
Bogova je…
Eh, dobro,
moje ne može biti
a božje može
lukava podela ?
Eh, dobro,
moje ne može biti
a božje može
ili je u pitanju
lukava podela ?
Ponesi plitko kamenje
na spavanje
da se snovi
ne bi udavili…
Ja cu srce
da premestim svoje
na postelje tvoje…
Nadareni
zaribani
spavacemo bolje…
Ne premeštaj svoje organe
pod moje jorgane
Kamenje na plaži
nek morska voda vlaži
Na noći splavu
pratimo zabavu
to našeg uma režiser za snove
prikazuje komične filmove
Вараш ме вараш племенита Дево
И не окренух се Ти другом Уму пође
Нека је нека срећно венчање
Нема ти он за мене момка
преварант је
рекла бих овако од ока
У мене чврсте имај вере
он жури
па зелено воће бере
Ozezena
cudom svemira
POTAJNO
ispijas zvezde …samnom…
Svetlosti smo zedni ….obadvoje…
Lutalica se zove ona
kad dodje iz Londona
Ume sjajni zaviri
gdje nepoznati pisci-vampiri
svraćaju željni slave
praznih džepova i glave
MudaR je onaj bez R
koji Londonom koraca…
U svitak Zore i Slave
u sebi nosim velikog oraca…
Nicem u tebi
vulkan da rodim
mirisna mi
svaka kap znoja
sto iz tebe podje
i meni dodje…
Jesi li se podelio Ume
na tri polovine
pa te niko ne razume
a ni neko
ne prodire u tvoje dubine
Do bunara smo dosli
Leposave lipe mirisali
na klupi sedeli
pesmu odnegovali
imena upamtili
medjusobno odojili…
Cekamo casu meda
da slatko u nas udje
da volimo sebe
a ne tudje…
Stanovnici smo univerzuma
tu ništa ne sme da nam je tudje
ume bez uma
šta još treba da ti udje
Vazno jest
da smo svest
da UM u tebi
izvoru tvome
kamen penom
surutkom belom
tragove ostavlja…
Lažan mi se čini
priklad tvoj
i ja bih se priključila, slede jako dobri, odbolovani stihovi
Nedohodi su veliki
u nama
bezdeni ne spavaju
vrela nam
stope greju
a MI
bivamo lepi
za pesmorod…
Izadji, nepoznata ženo!
Nek’ ti iz osunčane duše
pesma poteče.
Možda nas tvoja reč
približi
željenom nedohvatu.
Nemojte vi momci da žudite puno,
života je očerupano runo.
Um i neko?
Gledaju se popreko?
Leposava lepa bila
o nama snila
bokal vina
sa nama pila…
Nelagodu bi pružio taj drum,
vino ne pijem, ne pada mi na um,
rakije ljute ponudite meni,
pa, bajo, sa udvaranjem kreni.
Cikas…cikas
ljubo Leposava
svoju dusu
u rakiju stavljas
Uma zaboravljas…
Hoces Baja
da te krene
a moja ljubav
da uvene…
Ti si baja (pre)Ume dični,
pristalice brlje, nestihu vični,
uporni i smorni stihoklepac,
a u stvari oronuli pevac!
Dostize li umrtvljena
izrazom uvrede pad…
Duhovno uzdizanje baca
na djubrista istorije….
Srozana
Bogom unizena
Srucena stvaralacki
Gumicom izbrisana
Dno ….celiva…
Ume, znaš ti to i bolje,
izleči se od nesnosne glavobolje.
Ja pevati znam i mogu,
ti nervozno zevaš na ovom blogu.
Kako kava baba ti si kletvu bacio,
ali si i na tom polju grubo podbacio.
Lepo Sava
protivrecnost nosi
otkrovenjem
ici ce mo bosi…
“Виђи врага су седам бињишах
су два мача а су двије круне”
Расрећисмо се полако као точкови
Који се котрљају по прашњавом путу
У земљи Извињенији земљи чудеснога
Бориса цара Шаљеш ми позивницу
Да те посетим у Кући Среће
Са чиме ћеш ме угостити љубазнице мила
Куваним камењем семенкама Монсанто уговора
Или специјалитетима куће “из круга двојке”
На падинама белог града на две реке
Ћириличним одреском са просрбском пројом
Србском јетром са орасима A la ЕУ
Или
Санџаком у јагњећој марамици
Opet pesmu počinjem misleći
da vredi – zaključujem:
nije bilo tačke.
Neki ljudi, pesnici, leptiri,
nastoje da nas opolitiče,
isprazne od ljubavnih čežnji,
udalje od čistoće
kojoj se dajemo željni;
balansiraju,
zamke postavljaju,
hrane elegijom one
koji su gladni romanse.
Upornost je ova obostrano jaka.
Želim da živim tamo
gde su dobri frajeri,
a ljute su samo feferone
i ostali apetajzeri.
Kladi se na ljubav i pamet zdravu,
pokloni se ovom jedinom pozdravu,
niko si Niko, nemilosnu papazjaniju
dok serviraš, uz ostalu onaniju,
odstupi ti kneže nemoći,
samo šutnja može ti proći.
Gde me to čekaš, pesniče, ljubavniče,
dušo pobožna i umetnička?
Gde je taj breg obasjan mesečinom,
u rascvetalo grmlje zarasto,
obavijen mirisima belih jasmina?
Gde me to zoveš?
Gde se to tvoje grudi nadimaju,
zagrljaju moj čvrsti, ustreptalo
telo, vatrom čežnje uzavrelo ?
Kako da ne pitam,
kad ne znam ništa o tebi
osim da me jaka želja
privlači i mami?
Pa, iako strahujem od tebe nepoznatog,
ipak ti pišem pesmu, dragi neznani,
mario ti za moje stihove ili ne…
Zoveš, zoveš, al ne znam koga,
večnost je do uranka tvoga.
Sputaj nagon, podigni ručnu,
spreči jarane raspravu žučnu.
Nađi uz put vrelu zanimaciju,
a potom o sebi spravi rekapitulaciju.
Ne budi, nek ti bude na nauk,
patetičan, smiri – to nije bauk.
Šaljem te na popravni smesta
jer za pesmu ne dostaje testa!
Zoveš, zoveš, al ne znam koga,
večnost je do uranka tvoga.
Sputaj nagon, podigni ručnu,
spreči jarane raspravu žučnu.
Nađi uz put vrelu zanimaciju,
a potom o sebi spravi rekapitulaciju.
Ne budi, nek ti bude na nauk,
patetičan, smiri – to nije bauk.
Šaljem te na popravni smesta
jer za pesmu nedostaje testa!
O, čudna ženo, čudnog soja!
Za muškom dušom vapi ženska duša moja.
Imam testa, al’ nemam vatru,
da ispečem, dok me godine ne satru,
ovaj slatki ljubavni hleb.
Treba mi iskreni orao, a ne lažljivi tetreb.
ne ljuti se rimovana drugarice,
vatra ogrejaće ti lice,
samo pevaj djevo nenačeta,
doćiće mužjak do tvoga mačeta!
ma
ne ljutim se
lepa leposavo
toplotom već odavno grejem se blesavo
a što se tiče domaći ljubljenci
ima ih
al nismo na istoj
misaonoj frekvenci
На твојој сам обали господарице река
Гледам бременито ти тело под
Теретом тешких киша како се подиже
И спушта У светлосном испарењу на твојим
Усијаним леђима гледам мушко бродовље
Жиг времена утиснут у гласу дрвећа Зором
Јабланови умивених лица силазе на реку
У наручју носе уснула птичја гнезда Вечерас
Над нама кошнице звезда крицима барских
Птица теше мој тамни глас Сам сам
У овом пустом граду и срце моје гори
Запаљено прозирном самоћом метеора
dok si mlad
privlači te grad
kad ti ostari telo
iš’o bi u selo
i u gradu i u selu znam
ja sam sama
ti si sam
dok se za tebe
ne udam
srećan nam Dan ljubavi
Мирише Небо Река Мирише
Поваљана трава на обалама
Мирише разголићено дрвеће
Опорим знојем Твојих речи
Жено без лица речи се преплићу
Страствене у немој игри
Узвитлане као језици стреме слободи
Победи тренутка
Љубав према Теби непозната
Жалости ме сузама угашене воде
Крећеш се у кестењу младог месеца
Можда је то умор у којем се чују
Погребне песме непостојеће детињство
Опет јужни ветар удара у прозоре
Пребира прстима по стаблима
Поређаним дуж пута
Сенке дрвећа лепећу у води
Крила великих барских птица
Молом ходају љубавници држећи се за руке
А Ти си тако далеко витка ластавице
Бледиш у вечери која се удаљава
Као светло на пучини
Немамо милости једно за друго
Сећање на мртве снове размењених
У тишини миришу цветом поморанџе
Јер снивамао отворених очију
nisam ja žena bez
lica
a nisam baš ni vitka
lastavica
al’ tebe
čoveče
pun sete
milujem nevino
k’o dete
Bas me vole
zemlja i nebo
tvoja njiva za oranje
plavo nebo za sanjanje…
“”Hey, organic beef always be chased by a colossal of which practically slain as numerus situations and finally found a great get out of, but I want to explore that mind-fucking estate
How to add a new button to firefox navigation toolbar?
Ljudska su verovanja
ukorenjena u Minervi
večnoj vraćalici
ako pokušaš vedar
da je ubediš u nešto drugo
samo će odmahivati glavom
da se okaneš tog zanata
Ballon de bain: Aménagement, renouvellement a le pareil, nouveauté de pieces