Nemam ništa zakopano ispod kućnog praga

Nemam ništa zakopano ispod kućnog praga

Ništa nisam stavio u čarapu i nisam je ugurao iza gaća
i potkošulja u posljednju ladicu
komode

Ništa nisam, dakle, sakrio u plastu sijena.

Ništa me, kad legnem, ne žulja u dušeku.

Nije mi ništa ostalo za crnih dana i stoje
kako stoje stalaže u mome
špajzu.

Nemam ništa zakopano ispod kućnog praga.

S balkona…

Zoranu Iliću

Nekoliko ocjeđenih peškira u lavoru
kao spremljene obloge za boksere…
Naglavačke prostrtom na štriku oblaci mi izgledaju…
nekako… puze, gmižu po nebu.

Ovako neću izači na zimzelenu granu.

Trebam se držati čvrsto kao ručka uz ostatak kofera
Trebam izrasti više, izrasti smjelo, kao iz glave čvoruga

Ne smiju znati da nemam krila.
Niko me ne razumije.

Svakidašnja jadikovka

Nikad se svijet,
nijedan jedini krug, nije zavrtio
zbog mene.

Jedino se ja držim za pijan plot.

Šta može čovjek rođen u mišolovci
što mu je njegova nesuđena mišija rupa
luksuzna, skupa.

Ne dam da me oderu k’o jarca.
Neće mi se približiti Musa.

Ja otvorim usta…

Ja otvorim usta
A ne znam da li hoću govoriti, pjevati
Ili zijevati
Ili da pojedem zalogaj
Ili gutljaj popijem

Ja raširim ruke

A ne znam da li hoću zagrliti
Ili poletjeti njima,
Dolje u beskrajni ambis

Ja potrčim
A ne znam idem li to u susret
Ili bježim

Ja osjetim zrak u plućima
A ne znam udišem li to dah života
Ili izdišem svoj zadnji

Dok je gledam…

Korisniji je pramen svjetla ove svijeće
nego što su svjetla zvijezda
ikad bila

dok nad njim čita

Ona,

koja razliku između dobra
i zla ne uči iz
knjiga

Ona koja poznaje nebo
I na kraju neba poznaje trag

Ona od koje mi se nadimlju grudi

A dah krade kao da mi svaki put iščupa
rebro

Na taksimetru prevelika brojka

Na taksimetru prevelika brojka.

Život -
otkucani rikverci iz slijepih ulica.

Treba izbrojati
koliko ima rupa na cestama odavde do Nove Pazove
Treba se raspitati
koliko je slobodnih parking mjesta tamo u doba največe
gradske vreve

Volio bih biti bezgrešan

Na taksimetru prevelika brojka.
Život –
otkucana kruženja po trgu dok tražiš slobodno mjesto
za parkiranje.

I na kraju…
… dok hodaš prema suncu ka Obećanoj Zemlji
umjesto drevnog Mojsijevog štapa držiš vlastitu
kičmu…

(tamo gdje bila je sada se proteže bodljikava žica -
njeni srsi… ta bol čini uspravnim)

… volio bih znati bolje.